Copyright 2020 - Udruga za ruski jezik i kulturu - Общество русского языка и культуры - Societo pri la rusa lingvo kaj kulturo

Povijest europskog humanizma započela je u drevnoj Grčkoj. Ksenofan iz Kolofona (565-473) držao je da je čovjek onoliko čovjek koliko ima razuma. Heraklit iz Efeza (544-480) je pozivao sunarodnjake da se oslobode mitova te se oslone na razum. Anaksagora (500-428) je zbog svoje teze da je Sunce užarena masa bio osumnjičen kao ateist i prognan iz domovine. Zenon (490-430) je govorio da bi svi ljudi trebali biti sugrađani, prijatelji i slobodni, i to u jedinstvenom državnom poretku za sve ljude. Empedoklo (483-423) je među prvima pokušao dokazati evoluciju svijeta i živih bića iz prvobitne cjeline, a na temelju djelovanja prirodnih sila. Protagora iz Abdere (481-411) je isticao da je  “čovjek mjera svih stvari”, da je nužno suočavati različita mišljenja te da se, premda odgoj nije svemoćan, vrlina može naučiti. Demokrit (460-370) je nastojao sjediniti znanje i čovječnost, pozivao je suvremenike na umjerenost u uživanju i harmoničan život.

Sokrat (470-399) je težio apsolutnosti pojmova na području etike te je isticao kao ideal jedinstvo etičke teorije i prakse. Platon (428-348) je isticao da svaki član zajednice treba savjesno vršiti svoju dužnost te je pokušao izgraditi idealnu etiku. Aristotel (384-322) je držao da je samo u zajednici moguće puno ostvarenje ljudskih kvaliteta, s tim da je ključ za to razvijanje osobnih vrlina. Epikur (342-271) je govorio da se čovjek ne treba bojati smrti, jer da ona znači gubljenje osjeta. Humanističke ideje starogrčkih mislilaca u praksi je velikim dijelom realizirao atenski državnik Periklo (495-429), za kojega je Atena dostigla vrhunac svoje moći te znanstvenog i umjetničkog procvata.

Grčki ideali obrazovanja duha i tijela – paideia, te čovjekoljublja, čovječnosti, čovječnog ponašanja – filantropia postali su u Rimu jedan ideal – humanitas. Ciceron (106-43) je naglašavao da je vrlina vrijednost po sebi, bez obzira na nagradu i kaznu te da je pravi zakon prirodan, stalan i vječan, jednak u Ateni i u Rimu, jednak sada i kasnije. Lukrecije (98-55) je pozivao ljude na oslobađanje od zabluda. Seneka (4-65) je držao da je čovjek nešto sveto, te da su i robovi ljudi, po prirodi slobodni.

Kršćanstvo je, postavši dominantnom religijom u Rimu i postupno se proširujući Europom, afirmiralo novi svjetonazor, prema kojemu: 1) u prvom planu nije toliko čovjek koliko Bog, 2) krepost nije toliko stvar samousavršavanja, mogućeg učenjem i radom na sebi, koliko je nešto što se postiže vjerom i uzdanjem u Boga, 3) namjesto kritičkog razumskog promišljanja u prvom planu treba biti evanđelje, 4) istina nije toliko rezultat razumskog istraživanja, koliko je predočena u osobi Isusa Krista, a njen isključivi tumač je Crkva. Klement Aleksandrijski (150-215) je postavio tezu da su filozofija kod Grka i Rimljana te Tora kod Židova zapravo samo odgajanje za Krista: Tora i filozofija se, po njemu, sjedinjuju i završavaju u Novom zavjetu. Tertulijan (160-220) je odbacio potrebu bilo kakve filozofije te je vidio jedino rješenje u vjeri. Grgur iz Nise (335-395) je držao da svaki čovjek ima samo dvije mogućnosti: da ostane zemaljskim čovjekom ili da postane nebeskim – što je mnogo bolje, pri čemu je čovjek, imajući slobodnu volju, sam odgovoran za svoje postupke.

Boetije (480-524) je u kršćanstvo hrabro unio mnoge zasade grčko-rimske civilizacije, te isticao čovjeka i njegovo mjesto, cilj i svrhu u svemiru, a slobodno, kritičko promišljanje vidio je kao čovjekov zadatak. Skot Eriugena (810-877) je držao da Bog zapravo i nije biće izvan svijeta, nego da je on sam ovaj svijet, u kojem čovjek ima najviše mjesto. Nadalje, držao je da nema vječnih kazni, nego je sve na kraju idealna harmonija. Pierre Abélard (1079-1142) je pozivao da se čovjek vrati sebi, a William Occam (1290-1350) je isticao da i razmatranja o onostranostima moraju počivati na principima logike.

Srednjovjekovna Crkva takve misli nije mogla prihvatiti, ali renesansa slobodnog kritičkog mišljenja, uz uvažavanje brojnih neospornih vrijednosti židovsko-kršćanske baštine, više se nije mogla zaustaviti. S porastom blagostanja i razvojem građanstva u mnogim dijelovima Europe Crkva je postupno počela gubiti monopol na ljudsku misao, a njen nauk i, posebno, njeno djelovanje bili su podvrgnuti kritičkom preispitivanju. Rodio se humanizam kao intelektualni, kulturni i moralni pokret. Istaknuti humanisti toga doba bili su Francesco Petrarca (1304-1374), Johannes Reuchlin (1455-1552), Pico della Mirandola (1463-1494), Erazmo Roterdamski (1469-1536), sir Thomas More (1478-1535), Ulrich Zwingli (1484-1531), Juan Luis Vivies (1492-1540), Franjo Petrić (1529-1597), Giordano Bruno (1548-1600), Tommaso Campanella (1583-1645), Hugo Grotius (1583-1645), Jan Amos Komenský (1592-1679).

Bruno je zastupao teoriju beskonačnosti univerzuma. Campanella je predlagao uspostavljanje idealnog društva, temeljenog na slobodi i znanstvenoj spoznaji. Slično djelo napisao je i More, zagovarajući punu slobodu misli, vjersku toleranciju i ekonomsku ravnopravnost građana. Erazmo je oštro kritizirao vjerski dogmatizam i fanatizam te ljudsku glupost, pri čemu je zastupao kozmopolitske ideje. Komenský je predlagao stvaranje jednostavnog univerzalnog jezika za što uspješnije promicanje znanja i vrlina čitavim svijetom. Crkva je humanizam djelomično prihvaćala, ali mu se djelomično i suprotstavljala, nerijetko tamnicama i lomačama. Došlo je do raskola zapadnoga kršćanstva na katolicizam i reformaciju (protestantizam).

Isticanje važnosti ljudskog razuma udarilo je temelje tzv. novovjekovnom racionalizmu. Baruch de Spinoza (1632-1677) je Bibliju podvrgao racionalnoj kritici, a zagovarao je panteizam (“Bog je sve što postoji”) te je vjerovao da bi se ljudi međusobno mogli složiti ako bi živjeli prema razumu. John Locke (1632-1704) ja zagovarao individualnu slobodu vjerskog uvjerenja. Voltaire (1694-1778), Jean-Jacques Rousseau (1712-1778), Claude Adrien Helvetius (1715-1771), Gotthold Ephraim Lessing (1729-1781), Johann Gottfried von Herder (1744-1803), Immanuel Kant (1724-1804) bili su pobornici sve liberalnijeg humanizma, a posebno su isticali važnost odgoja i obrazovanja svih ljudi.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770-1831) utemeljio je moderno shvaćanje odnosa između društva i države, pojedinca i zajednice. Svjetsku je povijest vidio kao razvoj svijesti duha o njegovoj slobodi, s tim da povijesni stupnjevi slobode pokazuju u biti i razvoj humaniteta. Taj put, i uspon, po Hegelu, vrlo je spor. Jedni narodi dolaze na svjetsku pozornicu, a drugi s nje silaze. Ludwig Feuerbach (1804-1872) je zastupao slično mišljenje, ali je u prvi plan stavio materiju. Auguste Comte (1798-1857) je odbacio sve drugo osim pozitivne spoznaje činjenica, i to postaje karakterističnim za moderno doba, naročito za znanstvene krugove. Pozitivist John Stuart Mill (1806-1873), nasuprot Comteovog kolektivizma, isticao je princip individualizma.

Jedan od najistaknutijih humanista modernoga doba, protivnik gomilanja oružja i veliki borac za mir u svijetu bio je Bertrand Russell (1872-1970). Njemu je idejno vrlo blizak Ivan Supek (1915-2007). Martin Heidegger (1889-1976) je smatrao da je čovjek nešto više nego samo razumno biće, a ateist Jean Paul Sartre (1905-1980) zastupao je egzistencijalizam kao moderni humanizam. Neki moderni mislioci npr. Karl Barth (1886-1968) i Hans Küng (1928) nastavljaju tradiciju kršćanskog humanizma Erazma Roterdamskog i Thomasa Morea. U anglosaksonskim zemljama dominira sekularni humanizam.

 

F R A G M E N T I

EMPEDOKLO

Ako se naime na njih (na pouke) osloniš s dubokim razumijevanjem i ako ih dobronamjerno razmotriš s iskrenim nastojanjem ne samo da će ti sve to biti od velike pomoći u životu, nego ćeš i mnogo time steći. Te same (pouke)  urastaju u svako shvaćanje (prema tome) kakva je priroda svakome. (fragment 110)

FILOZOFSKA HRESTOMATIJA I, "Matica hrvatska" Zagreb 1957.

DEMOKRIT

Tko se dragovoljno daje na pravedna i zakonita djela, taj je i na javi i u snu veseo, jak i bezbrižan; tko pak ne mari za pravednost i ne čini ono što mora, tome je sve to nemilo, kad se čega sjeti, u strahu je i sam sebe izgriza. (fragment 174)

Tko sramotna djela čini, treba da se prije svega stidi samoga sebe. (fragment 84)

I ako si sam, ne reci i ne učini ništa zla, uči se stidjeti se mnogo više od sebe samoga nego od drugih." (fragment 244)

Odgoj preobražava čovjeka, a preobražavajući ga stvara drugu narav. (fragment 33)

Dolično je podvrgavati se zakonu, vlasti i onome koji je mudriji. (fragment 47)

Zakoni ne bi branili da svatko živi po svojoj volji, kad ljudi ne bi nastojali jedan drugome škoditi: jer zavist je početak nesloge. (fragment 245)

Siromaštvo u demokraciji toliko je vrednije od tzv. blagostanja kod vladara, koliko je vrednija sloboda od ropstva" "Dobro upravljana država jest najveća sreća, i u tom se sve drugo sastoji. Ako je ona zdrava, sve je zdravo; ako pak ona propada, sve propada. (fragment 252)

Mudrome čovjeku otvorena je svaka zemlja, jer domovina plemenite duše čitav je svijet. (fragment 247)


FILOZOFSKA HRESTOMATIJA I, "Matica hrvatska" Zagreb 1957.

ARISTOTEL

Kada bi se svi ljudi natjecali u plemenitim zadacima i kad bi svatko ulagao sve svoje snage u izvršavanje onoga što je najbolje, zajednica bi imala sve što joj treba, a svaki pojedinac bi imao najveće dobro, budući da je vrlina najveće dobro.

Aristotel NIKOMAHOVA ETIKA, "Kultura", Beograd 1958

PERIKLO

Periklu se pripisuju sljedeće riječi:

37. Mi imamo ustav koji se ne ugleda u zakone susjeda nego smo mi sami štoviše uzorom nekome, a ne da bismo se ugledali u druge. I nazvan je imenom narodne vlade jer se ne oslanja na malo njih nego na mnoštvo, a svi imaju jednakost pred zakonima u privatnim razmiricama. Što se pak tiče javnoga života, svatko se poštuje kako je u čemu na dobru glasu, ne po pripadnosti jačoj državnoj stranci, nego po vrsnoći; nitko nije zbog siromaštva spriječen neznatnim ugledom, ako samo može učiniti državi što dobro.

Tukidid POVIJEST PELOPONESKOG RATA, "Matica hrvatska", Zagreb 1957.

LUKRECIJE

Bez čistog se srca sretno živjeti ne da.

Lukrecije O PRIRODI, "Matica hrvatska", Zagreb 1952.

SENEKA

U jednom svom 47. pismu Seneka piše:

S veseljem sam od onih koji dolaze od tebe saznao da sa svojim robovima postupaš prijateljski. To dolikuje i tvojoj razboritosti i tvojoj obrazovanosti. 'To su robovi.' Ali ipak ljudi. 'To su robovi.' Ali ipak žive s tobom pod istim krovom. ... 'To su robovi' Ali su ipak tvoji drugovi u ropstvu, ako uzmeš u obzir da udes ima jednaku vlast nad tobom kao i nad njima.

FILOZOFSKA HRESTOMATIJA II, "Matica hrvatska" Zagreb 1957.

TERTULIJAN

Što ima Atena s Jeruzalemom, što Akademija s crkvom, što heretici s kršćanima? Naše učenje potječe iz hrama Salomona, koji je učio da Gospodina treba tražiti u jednostavnosti svoga srca. Ako im (tj. protivnicima kršćanstva) se sviđa neka uspostave stoičko i platonsko i dijalektičko kršćanstvo. Međutim, mi poslije Isusa Krista ne trebamo radoznalih djela ni istraživanje poslije evanđelja. Kad vjerujemo, ništa ne želimo iznad vjerovanja, Jer to je prvo što vjerujemo: nema ničega iznad vjerovanja, što bismo trebali vjerovati.

Tertulijan DE PRAESCRIPTIONE HAERETICORUM (c. 7)

BOETIJE

Čemu, smrtnici, tražite vani sreću koja se nalazi u vama? Smućuje vas zabluda i neznanje. Pokazat ću ti ukratko osnovu najveće sreće. Je li za tebe išta dragocjenije od tebe samoga? Ništa, odgovorit ćeš. Stoga, ako budeš vladao samim sobom, posjedovat ćeš ono, što i sam nikada ne bi želio izgubiti niti bi ti sudbina mogla oduzeti. A da spoznaš, da se sreća ne može sastojati od udesu podvrgnutih stvari, ovako razmotri: ako je sreća najveće dobro bića koje živi po razumu, i ako ono što se na bilo koji način može oduzeti nije najveće dobro, jer se pred njim ističe ono što se može ugrabiti, očito je da nestalnost udesa ne može pridonositi stjecanju sreće. (II. 124-125)

UTJEHA FILOZOFIJE - FILOZOFSKA HRESTOMATIJA II, "Matica hrvatska" Zagreb 1957.

SKOT ERIUGENA

Stoga ne smijemo smatrati da su Bog i stvorenje dvije stvari, različite jedna od druge, nego da su jedno isto. Jer i stvorenje postoji u Bogu, a Bog se na neobičan i neizreciv način stvara u stvorenju, otkrivajući sama sebe... i postaje u svemu sve. (III,17)

O PODJELI PRIRODE - FILOZOFSKA HRESTOMATIJA II, "Matica hrvatska" Zagreb 1957.

TOMASO CAMPANELLA

O gradu Napulju svoga doba Campanella kaže:

Napulj ima 70 000 stanovnika, ali samo 10 ili 15 000 radnika koje brzo uništava pretjerani rad. Ostale stanovnike upropašćuju poroci, nerad, lijenost, lakomost, bolesti, blud, lihvarstvo itd. i da nesreća bude još veća, oni zarazuju i kvare neizmjeran broj ljudi time što ih primoravaju da im služe, da laskaju, da sudjeluju u njihovim porocima a to sve nanosi najveću štetu funkcijama države. Polja, vojnu službu, zanate ili zanemaruju ili rade na najgori način i to uz bolne žrtve nekolicine.

Tommasso Campanella GRAD SUNCA, "Zora", Zagreb 1953.

sir THOMAS MORE

Prema prirodi živi svaki onaj tko u traženju prijatnoga i izbjegavanju neprijatnoga sluša razum. Sam razum, prije svega, u srcima ljudi raspaljuje ljubav i pobožnu odanost prema božjem veličanstvu, kome dugujemo što uopće postojimo i što možemo biti sretni, zatim nas opominje i potiče da život provodimo sa što manje trzavica i sa što više radosti, a isto tako da i svima ostalima s kojima smo po prirodi vezani pomažemo da i oni postignu isto.

Thomas More UTOPIJA, "Kultura", Beograd 1951.

ERAZMO ROTERDAMSKI

Što da kažem o onima koji se zanose nekim čarobnim znamenjima i molitvicama koje je izmislila neka pobožna varalica ili iz sujete ili radi stjecanja novca?... I dalje, zar ne izlazi na isto što svaka pokrajina poštuje svog posebnog sveca, što ga svaki poštuje na svoj način, što im pripisuju razne vrste zaštite? Jedan pomaže kad koga bole zubi, drugi se nalazi ženama u porođajnim mukama, ovaj ti vraća ukradenu stvar, onaj spašava brodolomnika, onaj tamo bdije nad stadom i tako redom jer bi me daleko odvelo da sve nabrojim... I tako život svih kršćana naprosto vrvi od praznovjernih ludosti koje čak i sam svećenici olako propuštaju i pothranjuju jer znaju koliki prihod obično donose... Da se ne upuštam dublje u beskonačne navode, reći ću ukratko da kršćanska vjera ima srodnosti se nekom ludošću, i da nema nikakve veze s mudrošću. Ako želite dokaza za to, molim. Pogledajte najprije djecu, starce, žene i bolesne kako se više nego svi drugi raduju svetim stvarima i obredima i kako po prirodnom nagonu žele biti što bliže oltarima. Osim toga, poznato vam je da su prvi osnivači vjere bili ljudi začudo skromni i zakleti neprijatelji znanosti...

Erazmo Roterdamski POHVALA LUDOSTI, "Kultura" Beograd 1955.

SPINOZA

Čovjek radi apsolutno prema zakonima svoje prirode kad živi prema vodstvu razuma... Pa ipak, rijetko se događa da ljudi žive prema vodstvu razuma, nego s njima tako stoji da su najčešće zavidljivi i tegobni jedan drugome. (IV. p. 36)

Spinoza ETIKA, Beograd 1934.

HOLBAH

Potrudimo se odagnati oblake koji smetaju čovjeku da sigurnim korakom korača stazom života; nadahnimo ga hrabrošću i poštovanjem prema njegovu umu; naučimo ga da spoznaje svoju bit i svoja legitimna prava; neka se osloni na iskustvo, a ne na maštu što ju je autoritet zaveo; neka se odrekne predrasuda iz doba svoje nezrelosti; neka svoj moral izgradi na temelju svoje prirode, svojih potreba, stvarnih svojih prednosti što mu ih društvo pruža; neka ima smjelosti voljeti samog sebe; neka radi na vlastitoj sreći gradeći sreću drugih ljudi; jednom riječju neka bude uman i pun vrlina; neka se najzad uvjeri da je za stanovnike ovoga svijeta vrlo važno da su pravedni, dobri, miroljubivi, i da je sasvim svejedno što i kako tko od njih misli o stvarima koje su umu nepristupačne.

Holbah SISTEM PRIRODE, "Prosveta", Beograd 1950.

 

M A L I   I Z B O R   H U M A N I S T I Č K I H   M I S L I

  • Čovjek je dio prirode, a ne nešto njoj suprotstavljeno. (Russell)
  • Čovjek treba sebe gledati ne kao izdvojenu jedinku čiji će dani ubrzo doći kraju, nego kao dio životne rijeke koja teče od prvog sjemena do daleke i nepoznate budućnosti. (Russell)
  • Priroda nije čovjeku dala svu savršenost za koju je sposobna, on sam treba da je razvije. (Kant)
  • Čovjek je određen da bude u društvu s ljudima i da se u njemu znanošću i umjetnošću kultivira, civilizira i moralno usavršava. (Kant)
  • Da bi čovjek dobro živio treba imati dovoljne prihode, treba imati dobro zdravlje i posao (koji nije nezanimljiv), treba imati obrazovanje i prijatelje te uživati ljubav i imati djecu (ako ih želi). (Russell)
  • Samo zahvaljujući obrazovanju čovjek postaje čovjekom. (Herder)
  • Geslo je prosvjećenosti: imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom. (Kant)
  • Elita podržava i raspiruje zablude nerazumnih ljudi te ih zloupotrebljava na vlastitu korist i probitak. (Erazmo)
  • U srce svakog čovjeka upisan je veliki zakon pravičnosti i ravnoteže: što ne želiš da drugi čine tebi, ne čini ni ti njima. (Herder)
  • Budi prijatan i ljubak u licu, uljudan i pristojan u ophođenju i vladanju, ljubazan i istinit u riječima, otvoren i iskren u srcu. (Komenský)
  • Nepravda razara države. (Herder)
  • Veliko bogatstvo niti je moguće steći, niti sačuvati bez grijeha. (Erazmo)
  • Cijeli je ovaj svijet samo jedna zajednička zemlja svih ljudi. (Erazmo)
  • Velika je prepreka miru, prosvjećenosti i širenju istine jezični kaos u ljudskom rodu. (Komenský)
  • Nema tako lošeg mira, koji bi bio gori i od najboljeg rata. (Erazmo)
  • Ljudi se moraju naučiti toleranciji i izbjegavanju nasilja ili će (cijela) civilizacija nestati u sveopćoj degradaciji. (Russell)
  • Ako ljudski rod želi sebi produljiti život, morat će učiniti drastične promjene u svom načinu mišljenja, osjećanja i u svom ponašanju. (Russell)
  • Ako se sadašnja ekonomska dinamika nastavi konačan ishod bit će ekološka katastrofa. (Supek)
  • Običan račun pokazuje da naš planet nema dovoljno energije ni sirovina da bi svi narodi mogli doseći stupanj američkog standarda. (Supek)