Copyright 2019 - Udruga za ruski jezik i kulturu - Общество русского языка и культуры - Societo pri la rusa lingvo kaj kulturo

Hrvatski pisac i političar Juraj Križanić rođen je 1618. u Obrhu kraj Kupe. Završio je gimnaziju u Zagrebu, a filozofiju je studirao u Grazu, bogosloviju u Bologni i Rimu gdje je i doktorirao. U Collegium graecum u Rimu potanko proučava crkveni raskol i rusku povijest. U Hrvatsku se vraća 1612. gdje boravi do 1646. kao župnik u Nedelišću i Varaždinu, a 1646. putuje preko Beča i Varšave po prvi put u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj listopada 1647. i tu ostaje nepuna dva mjeseca, a zatim se vraća u Poljsku i putuje po Europi. Od listopada 1650. do svibnja 1651. nalazi se na putovanju za Carigrad. Ponovno je u Rimu 1652. gdje stupa u Zavod sv. Jeronima i unatoč izričitoj papinoj zabrani po drugi puta putuje u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj rujna 1650. i na dvoru ruskog cara predlaže razne reforme, posebno na polju jezikoslovlja.

Križanić je smatrao kako je bosančića puno prikalnija potrebama slavenske skupine jezika od starocrkfenoslavenosg alfabeta. Ovakve ideje nisu naišle na plodno tlo te je 8. siječnja 1661. Križanić prognan carskim ukazom u Sibir. Do jezične reforme u Rusiji doći će tek za vrijeme Petra Velikog koji će preurediti ruski alfabet prema Križanićevim savjetima. Tako i danas možemo u ruskom alfabetu naići na slova 'ju', 'ja', 'c' i 'sc' kakve možemo pronaći i na starobosanskim kamenim natpisima. U progonstvu u gradu Tobolsku Križanić je proveo punih petnaest godina, do 1676. kada je poslije smrti cara Alekseja pomilovan. U listopadu 1677. definitivno napušta Rusiju, dolazi u Vilno, gdje - kako ne bi umro od gladi - stupa u dominikanski red. Otada pa sve do svoje smrti progone ga i onemogućavaju mu književni rad jer mu kao Slavenu i rusofilu ne vjeruju. Poginuo je 12. rujna 1683. u redovima poljske vojske braneći Beč od turske opsade.

Idejama o ekonomskoj i političkoj nezavisnosti, o ubitačnosti vjerskog razdora i zloupotrebe Crkve, kao i pogledima na rad, ekonomiju i državnu upravu Križanić je jedinstvena pojava unutar hrvatske književnosti u XVIII. stoljeću. U svojim političkim istupima otvoreno je propovijedao opravdanost buna i ustanaka protiv okrutnosti i tiranstva ruskog cara i njegove vlade. Naime, Križanić je želio moćnu, u smislu kasnijeg prosvijećenog apsolutizma, organiziranu rusku državu kao protutežu i branu Nijemcima koje je smatrao glavnim i najopasnijim neprijateljima svih Slavena. Na Nijemce se žestoko obarao zato što su stoljećima nastupali ekspanzionistički i osvajački prema slavenskim narodima, nastojeći podjarmiti i porobiti ih. Križanić je smatrao da je vjerski raskol za "naš narod" (Slavene) besmislen i štetan jer su ti vjerski sukobi upereni na "naše međusobno uporpašćivanje i uništavanje" i upozoravao je na to da oni koji među slavenskim narodima podržavaju vjerski razdor "nama žele toliko dobra koliko vuci ovcama". Pravoslavno svećenstvo ga je optuživalo da je plaćeni agent Rima koji u interesu Rimokatoličke crkve radi na pokatoličenju Rusa i ostalih pravoslavnih Slavena.

Križanić je u svojim političkim pogledima uvijek stavljao nacionalne interese iznad crkvenih, a kada se radilo o nezavisnosti slavenskih država (Poljske i Rusije) odlučno je ustajao čak i protiv pape. U političkom djelovanju također se zalagao za socijalnu pravdu, ravnopravnost žena i dr. Okomio se i na plemiće opisujući ih: "... nema veće nepravde od one koju čine ovakvi ljudi, koji ne pridonose nikakve koristi općem narodnom dobru, a služe se više od drugih i samo na svoju korist najboljim narodnim dobrima...." Visoko cijeni rad i smatra ga jedinim opravdanim izvorom stjecanja: "Nepravedna je svaka dobit koja nije stečena bez muke, bez znoja i bez utrošena vremena ili koja je stečena nepravično, otimačinom ili na prijevaran način". Križanić je bio protivnik mnogih crkvenih praznika za koje je smatrao da upropaštavaju i osiromašuju narod. U svojim političkim viđenjima razlikovao je pravedne, opravdane ratove od nepravednih: "Svaki kralj dužan je brinuti se da pribavi svojemu narodu mir ili spokojnost, a svaki kralj nije dužan voditi ratove, ako ne bude napadnut sa strane". Manje poznat kao glazbeni pisac Križanić je i na tom polju ostavio nekoliko radova. Tako je 1656. u Rimu objavljen njegov glazbeni spis od dvadeset teza Asserta musicalia nova prorsus mnia et a nullo antehac prodita.

U jednoj vrsti Književnog oglasa što ga je objavio 1658. Križanić navodi još neke svoje glazbene radove: raspravu De modo facilitandi cantum ecclesiasticum (napisano 1657.) i dva izuma odnosno glazbena pomagala "Tabulae novae, exhibentes musicam" te spravu kou naziva "Novum instrumentum ad cantus mira facilitate componendos", a trebala bi olakšavati zapisivanje glazbe i komponiranje. Ovi su radovi, nažalost, izgubljeni. Od Križanićevih djela koja se bave glazbom sačuvano je poglavlje De Musica iz neobjavljenog djela Politika, a koje se sastoji od dva dijela: Narratio u kojem obrađuje teme iz glazbene povijesti i Questiones de Musica, gdje rješava probleme crkvene i svjetovne glazbe te instrumentalne prakse.

Izvor: http://www.moljac.hr/biografije/krizanic.htm
Ilustracija: http://army-news.ru/2012/07/mif-o-vekovechnoj-bednosti-prostogo-russkogo-naroda/

MALI IZBOR KRIŽANIĆEVIH MISLI
(priredio Mato Špekuljak)

  • Svaka je država sastavljena od mnogo oprečnih dijelova, koji svojim suprotnostima i borbom uzrokuju državi vječite neprilike i pospješuju njezino opadanje, a katkada uzrokuju i njezinu propast, tj. kad u isto vrijeme neprimjetno djeluju domaći rđavi zakoni i tuđinsko nasilje ili lukavštine, kojima se država okužuje kao kakvim bolestima, od njih boluje i raspada se te joj je potrebna trajna pomoć. (I,b,4)
  • Dobar se vladar ne smije zadovoljiti, da održi svoje carstvo u njegovom drevnom obliku, već mora nastojati da ga učini bogatijim, moćnijim, slavnijim i sretnijim. Tko ne nastoji da učini svoje carstvo boljim, stvara ga bezuvjetno gorim. Nijedno carstvo ne može ostati dugo u istom obliku, već postaje ili boljim ili gorim. Boljitak i čvrstoća carstva ovise mnogo više od dobrih zakona, nego od proširivanja granica i od osvajanja novih država. (I,b,6)
    Teška je i velika nesreća, da ono, što je najbolje i najpotrebnije - slavljenje Boga i vječno blaženstvo - rijetko tko iskreno traži. A bogatstvo, silu, mudrost i časti traži čitav svijet i o tim stvarima misli neprestano i bez mjere. Mnogi i premnogi hoće da se domognu tih stvari nepoštenim načinom, a mnogi i ne znaju, u čemu je suština tih stvari. (I,c,11)
  • Moć države nije samo u njezinu prostranstvu i u njezinim utvrđenim gradovima, već mnogo više u dobrim zakonima. (I,c,13)
    Kako obični ljudi obmanjuju jedni druge, tako obmanjuju i kraljevi kraljeve i narodi narode. Nitko nikad ne čini nikakva dobra radi bližnjega svojega, već radi smoga sebe i radi svoje koristi. (I,c,14)
  • Ugled vladara ništa ne uzdiže tako kao bogatstvo podanika. Gdje je jedino državna blagajna puna, a cijela zemlja siromašna, ondje brzo ponestaje snage. (I,c,18)
  • Od svih sredstva najgora je i za državu najpogubnija - tuđinska trgovina, tj. kad kralj dozvoli, da strani trgovci borave i žive po cijeloj državi, da drže dućane i skladišta i da trguju po čitavoj zemlji. (II,4)
  • Tko baca udicu u vodu, misli izvući ribu. Tko zasijava žitom zemlju, vjeruje da će desetorostruko požnjeti. (II,5)
  • Istinski su i pravi poslovi oni poslovi, pomoću kojih možemo mudro i bogobojažljivo, pristojno i lijepo izvući svaku korist iz naše zemlje i od ostalih naroda, a nisu oni, pomoću kojih grabimo nepromišljeno i drsko. Luda je korist uzeti jedno, a dati dvoje i više. (II,5)
  • Svaka dobit je nepravedna, koja je stečena bez muke, bez znoja i bez utrošena vremena ili koja je stečena nepravično, otimačinom ili na prijevaran način. Svaka se istinska dobit ima: temeljiti na muci i znoju, povećavati polako i sa strpljivošću, dobivati pravično i pošteno. (II,5)
    Kraljeva čast, slava, dužnost i nastojanje mora biti - da učini svoj narod sretnim. Kraljevstva nisu stvorena radi kraljeva, već kraljevi radi kraljevstava. (II,5)
  • Gdje su dobri zakoni, ondje vole živjeti i domaći podanici, a i stranci dolaze rado. Gdje su nasuprot nepravedni i izrabljivački zakoni, ondje i vlastiti podanici žele promjenu vlasti, i ako mogu, postaju izdajnicima, a stranci se boje doći. Vladaru, vladaj tako nad narodom, da ne poželi promjene. (II,6)
  • Želi li kralj postati bogatim, mora se prije svega pobrinuti, da budu podanici bogati, i nastojati, da u kraljevstvu bude svega izobila i da je sve jeftino. To može kralj učiniti, (ukoliko njegova država može podnijeti), bude li nastojao sa svom pomnjom i brigom, da se unaprijedi ratarstvo, obrti, trgovina i narodno gospodarstvo. (II,6)
  • Ono je kraljevstvo najbogatije, najčuvenije i najjače, u kojemu vlada međusobno povjerenje, gdje su dobronamjerni i bistri ljudi, gdje ima dobrih i prikladnih pristaništa za lađe, gdje ima tržišta i gdje zbog toga cvatu raznovrsni zanati, ratarstvo i velika prekomorska trgovina. Još je slavnije i sretnije kraljevstvo, koje pored toga ima i dobre zakone. (III,1,4)
  • Valja znati, da je trgovina sama po sebi i časna i ugledna, samo je nečasna odvratna lakomost, koja često prati trgovinu. (III,4,1)
  • Prekupci se imaju ubrojiti među varalice i besposličare. (III,c,9)
  • Monopoli se ne smiju nikako dozvoliti. (III,c,10)
  • Ja držim, da je naš narod u sredini između kulturnih i divljih naroda. (o Slavenima, prim. priređivača). (X,4)
    Pijanstvo je od svih ćudorednih zala i grijeha najogavnije, ono nas čini Bogu mrskima, za svaki posao nesposobnima, i od ljudi postajemo životinje. (X,6)
  • Naša je (tj. Slavena, prim. priređivača) velika nevolja i u tome, što nas drugi narodi, na svoju stranu vuku i uvlače u svoje sporove i među nas siju neslogu. A mi se u svojoj neukosti dajemo zavoditi, za druge se bijemo i tuđe ratove smatramo svojima, a među sobom se nenavidimo, svađamo se  na smrt i brat brata progoni bez ikakve potrebe i bez razloga. Strancima vjerujemo sve, s njima sklapamo prijateljstvo i saveze, a sebe se i svoga naroda stidimo i od njega odvraćamo. (X,6)
  • Strani poslanici nastoje svuda u svijetu da podvale, gdje samo mogu. A naši poslanici, koji odlaze Evropljanima, sramote narod svojim neznanjem i neiskazanom prostotom. (XII,11)
  • Svi narodi proklinju tuđinsku vlast i smatraju je najvećom sramotom, nesrećom i poniženjem. Jedino mi Slaveni toga ne razumijemo. (XIV,1)
  • Onaj narod, koji se dragovoljno podvrgne pod vlast stranoga čovjeka, zavrijedi da ga nazivaju skotom. Goveda naime ne mogu imati pastira iz svojega stada. (XIV,3)
  • U svim su vjekovima i kod svih naroda bili oni vladari, koji su gramzljivo i okrutno skupljali državnu imovinu i jagmili se oko mrskih i nedostojnih dobitaka, omrznuti, te su mjesto slave i časti ostavili potomstvu zloglasno i tiransko ime. (XVIII,2)