Copyright 2020 - Udruga za ruski jezik i kulturu - Общество русского языка и культуры - Societo pri la rusa lingvo kaj kulturo

Miguel Serveto (lat. Michael Servetus) (oko 1510-1553) bio je istaknuti španjolski humanist, teolog i liječnik. Bavio se i geografijom, matematikom, astronomijom i astrologijom. Godine 1531. objavio je djelo "De Trinitatis eroribus" u kojem je ocijenio - sa stajališta zdravog razuma ali i izvornog kršćanstva - pogrešnima kršćanske dogme o Svetom trojstvu, o tome da je Isus i čovjek i Bog te o krštenju djece. Godine 1533. tiskao je svoje životno djelo "Christianisimi restitutio" (Obnova kršćanstva). U tom djelu Serveto je ne samo ostao pri ranijim shvaćanjima, nego ih je produbio i proširio. Ubrzo ga je uhitila (katolička) Inkvizicija. Uspio je pobjeći, ali je uhićen u (protestantskoj) Ženevi gdje je - kao heretik - spaljen na lomači zajedno sa svojim djelima. Ipak, Servetovo pogubljenje nije zaustavilo daljnje kritičko preispitivanje kršćanskih dogmi i obnovu kršćanstva, štoviše Servetovo svjetonazorsko slobodoumlje postalo je temeljem suvremenog unitarijanizma i univerzalizma kao najliberalnije i najhumanističnije konfesije, svojevrsnog konfesionalnog humanizma.

Miguel Serveto rođen je oko 1510. (prema nekima 1509, a prema drugima 1511.) godine u gradiću Villa Nueva u španjolskoj pokrajini Navarra. O djetinjstvu Miguela Serveta ne zna se gotovo ništa osim da nije bio tjelesno snažan, odnosno da je bio srednjeg rasta, mršav i slab, pa je zato, po običajima onoga vremena u katoličkoj Španjolskoj, trebao biti posvećen Bogu. Roditelji (otac mu je bio bilježnik) dali su Miguela na odgoj u dominikanski samostan. Sigurno nije pri tome bilo nevažno što su dominikanci bili vrlo bliski španjolskoj aristokraciji. Miguelovi tjelesni nedostaci bili su obilato nadomješteni njegovim izvrsnim psihičkim sposobnostima: imao je izvrsno pamćenje, bio je vrlo oštrouman i lucidan, imao je čvrst - premda impulzivan - karakter.  Sve što znamo o Miguelu Servetu u samostanu na odgoju kod dominikanaca je da se velikim se žarom dao na stjecanje znanja. Zasigurno su, pri tome, u prvom planu bili klasični jezici, uključujući hebrejski, i bogoslovlje (teologija). O tome koliko je Miguel Serveto bio nadaren, kakvih je bio sposobnosti, sigurno najbolje svjedoči činjenica da je u dobi od samo 14-15 godina počeo obnašati dužnost tajnika duhovnika rimsko-njemačkog cara Karla V. Miguel je bez sumnje imao priliku steći izvrstan uvid u teologiju svoga vremena. Prateći, međutim, cara na putovanjima po Njemačkoj i Italiji imao je prilike upoznati i popriličnu iskvarenost i različite zloporabe (poput prodaje oprosta) u Katoličkoj crkvi toga vremena, ali i humanističke i reformatorske ideje koje su se tome suprotstavljale. Pretpostavlja se se u Njemačkoj upoznao i sa sektom anabaptista koja je bila vrlo kritična prema ondašnjem društvenom poretku.

Smrt carevog duhovnika Quintainea primorala je Miguela da napusti Njemačku. Po svemu sudeći (mišljenja istraživača Servetovog života oko toga se razilaze) najprije se bio vratio u rodnu Španjolsku. Kako bilo da bilo, razočarao se Crkvom svoga vremena, za koju je našao da je puna zabluda i zloporaba, te je napustio duhovničku karijeru za koju se bio pripremao, otputovao je u francuski grad Toulouse i odlučio se ondje baviti pravom za koje mu se učinilo da ga može lakše pomiriti sa svojom savješću. Uzgredno, bavio se i matematikom te astronomijom. Nije bio sklon tada dominantnoj Aristotelovoj filozofskoj misli. Ubrzo se razočarao i pravom za koje je zaključio da je daleko od kršćanskih ideala (između ostaloga zbog olakog dosuđivanja smrtne kazne). Religija, tj. teologija, ponovno je došla u prvi plan njegovog zanimanja. Intenzivno je proučavao Bibliju (na hebrejskom izvorniku, uspoređujući grčki i latinski prijevod) te djela crkvenih otaca (ranih kršćanskih teologa). Serveto je došao do zaključka da se Crkva njegova vremena mora neizostavno i temeljito reformirati, s tim da su reforme što su ih pokrenuli Luther i njegovi sljedbenici u tom smislu, po mišljenju Serveta, bile nedostatne. Prema Servetu potrebno je bilo odlučnije nastojanje oko reforme - i to same biti - kršćanstva, oko povratka kršćanstva na izvorne - evanđeoske - vrijednosti i na nauk crkvenih otaca. Serveto se odlučio upustiti u tu zadaću procijenivši da mu ju je namijenila providnost.

1530. godine Serveto se preselio iz Francuske gdje je živio pod imenom Reves, u grad Basel u Švicarskoj. Kako nije uspio naći zajednički jezik s Zwinglijevom reformacijskom strujom (prepisku s cvinglijevcom Ecolmapadiusom bio je započeo još u Toulouseu) zaključio je da mu nema druge nego ići vlastitim putem te je svoje - već u Francuskoj većim djelom napisano - djelo "De trinitatis erroribus" dao 1531. godine tiskati kod tiskara Conrada Këniga u Hagenau (kraj, tada njemačkog i reformatorskog, Stasbourga). Knjiga je bila tiskana bez navođenja mjesta tiskanja i bez imena tiskara. Tiskar, kojega je Serveto slučajno upoznao u Baselu, dakako, računao je na dobru prođu i dobru zaradu od knjige.  Servetovo djelo koje je odavalo teološku kompetentnost i veliku erudiciju autora, iako - možda i namjerno - pomalo konfuzno i jezično nedotjerano napisano, osporilo je jednu od najznačajnijih kršćanskih dogmi, zapravo temeljnu kršćansku dogmu jer o njoj ovise druge ključne kršćanske dogme, dogmu o svetom Trojstvu prema kojoj su u Bogu jedna narav i tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh sveti. Serveto je, naime, u djelu Isusu priznavao samo ljudsku narav, a Duhu Svetom samo simbolično značenje. Servetova se knjiga iz Njemačke ubrzo proširila i nekim drugim europskim zemljama.

Za tiskanje djela "De trinitatis erroribus" u Francuskoj tih godina, posebice u Toulouseu s njegovim parlamentom punim fanatika, Serveto bi brzo platio glavom (spaljivanjem na lomači ili odsijecanjem glave na panju). Naime, isprva prilično liberalni francuski kralj Franjo I, pod pritiskom klera a, naročito, Sorbone, nakon što je Kalvin 1535. godine tiskao i na francuskom jeziku svoje djelo "Institutio christianae religionis" (Zasade kršćanske vjere) posvetivši ga francuskom kralju, zahvaljujući čemu se knjiga počela brzo širiti Francuskom, počeo je iznenada izdavati edikt za ediktom protiv francuskih protestanta nakon čega su u Francuskoj uslijedili nemilosrdni progoni svake slobodnije teološke misli i njenih širitelja. Servetova je knjiga, međutim, i u znatno liberalnijoj Njemačkoj Karla V, baš kao i u još liberalnijoj Švicarskoj, izazvala popriličnu buru te je proglašena - na intervenciju carevog duhovnika - zabranjenom, a njeni primjerci su bili (čak i od privatnih osoba) oduzimani i uništavani.

Teolozi Reformacije (kako njemački tako i švicarski) od Serveta i njegovog djela su se odlučno ogradili, dijelom i zbog toga jer nisu htjeli dati Katoličkoj crkvi u ruke dodatne argumente protiv Reformacije kao nečega, čega bi, za Katoličku crkvu, mogla biti plod i Servetova bogohulna knjiga. Tim više što je Melanchton, Lutherov najbliži suradnik, u Ispovijesti vjere sastavljenoj 1530. godine za sabor u Augsburgu, bio izričito osudio sve heretike koji su, kako je stajalo u toj ispovijesti, s bilo koje strane iskrivljavali ili iskrivljavaju tajnu svetoga Trojstva. Servetu je, stoga, sugerirano da odmah napusti Strasbourg jer da magistrat (gradska uprava) ne može više podnositi njegovu nazočnost u gradu. Propovjednik Strasbourga Bucerus u jednoj je svojoj propovijedi, prema Kalvinovom svjedočanstvu, rekao da je Serveto heretik koji zaslužuje najstrašniju smrt te da bi mu trebalo "izvaditi utrobu i raščetvoriti ga". Švicarski su se, pak, reformatori pribojavali da bi njemački protestanti, a naročito car Karlo V. koji je zapravo bio gorljivi katolik i jedva je nekako tolerirao protestante u njemačkim zemljama, mogli pripisati Servetovo krivovjerje njima jer se govorilo da je knjiga bila tiskana u Baselu. Stoga su oni posebno oštro osuđivali tu knjigu i od nje se ograđivali.

Osim toga Servetove su ideje bile kako katolicima tako i protestantima prebliske židovstvu i islamu koji su striktno monoteistični. Neki su, štoviše, posumnjali da je Serveto prijatelj Židova i Muslimana, a to za kršćanina toga vremena nije bilo dobro. Poneki su u svemu tome vidjeli opasnost od prodora islama na Zapad. Servetova namjera da knjigu značajnije proširi i Italijom i Francuskom (preko sajma u Lyonu) nije uspjela. Sam Serveto, našavši se u vrlo nezavidnom položaju sklonio se krajem 1531. godine iz Strasbourga u Basel. Zahvaljujući dirljivom pismu Ecolampadiusu u kojem je Serveto Ecolampadiusa zamolio da mu se radi Boga poštede čast i dobro ime jer da svaki čovjek može u stvarima vjere pogriješiti, tim više što među protestantima još nije definitivno odlučeno što je zapravo bit vjere - naime bilo je u tom smislu, u najmanju ruku, stanovitih razilaženja između njemačkih i švicarskih reformatora, Ecolampadius se zauzeo za Serveta kod magistrata te je odlučeno da se Servetu pruži prilika da u novom djelu korigira svoje pogrešne stavove. Tako je Serveto uspio izbjeći veće nevolje, ostao je još neko vrijeme u Baselu, a zatim je mirno otputovao u Alsace gdje je obećano djelo i napisao.

Djelo je tiskano već 1532. godine pod naslovom "Dialogorum de Trinitate" s traktatom "De justitia Regni Christi". U tom djelu, pozivajući se na nedotjeranost i konfuznost prvoga djela, a zbog osobnog neiskustva i propusta tiskare, zbog čega da je mogao biti pogrešno shvaćen, Serveto je zapravo - ali sada na nešto oprezniji način - nastavio opovrgavanje dogme o svetom Trojstvu, između ostaloga ističući da čovjeku nije moguće spoznati i definirati prirodu ili bit Boga. U drugom djelu knjige, pak, Serveto je nastojao ići manje-više srednjim putem između katoličkog i protestantskog učenja o spasenju (ističući i važnost vjere i važnost dobrih djela). Unatoč Servetovim nadama ni drugo mu djelo, znatno sustavnije i pomnije napisano, nije bilo u javnosti šire prihvaćeno.

Razočaran nerazumijevanjem i neprihvaćanjem svojih teoloških stavova, neki kažu i zbog lošeg vladanja njemačkim jezikom, Serveto se vraća iz njemačkih zemalja u Francusku, i to najprije na dvije godine u Pariz, gdje se (pod lažnim imenom Michael Villanovanus) bavi matematikom, astronomijom i medicinom, podučavajući ih u jednom pariškom učilištu, a po prvi puta se bio ozbiljnije zainteresirao i za filozofiju, posebno za Platonovu teozofiju. Iz Pariza otišao je na neko vrijeme u Orleans, ne zna se da li zbog tada glasovite Orleanske škole ili zbog oskudice u kojoj je živio u Parizu. U Orelansu nije se Serveto dugo zadržao te se uskoro nastanio u Lyonu, gdje su obrazovanje i prosvjeta doživljavali pravi procvat zahvaljujući brojnim talijanskim, posebice firentinskim, imućnim obiteljima u gradu. Serveto je dobio posao tiskarskog korektora (što je tada bio prestižan posao). Trebao mu je novac za stjecanje magistarskog stupnja u Parizu. Krajem 30-ih godina izdao je Serveto u Lyonu jezično ispravljena i dotjerana Ptolomejeva djela. Priredio je i nekoliko vlastitih manjih djela te prijevoda. Nakon dvije godine Serveto je zaradio dovoljno novca da se vrati u Pariz te je iste, 1536. godine, uspješno stekao u Parizu znanstveni stupanj magistra. To mu je dalo pravo na držanje javnih predavanja na učilištima, ali i na daljnje studiranje. Stečeno pravo Serveto je odmah iskoristio te je počeo držati javna predavanja iz geografije, matematike, astronomije i astrologije. Naročito su mu bila posjećena predavanje iz geografije. Na predavanja su dolazili i neki visoki državni dužnosnici. Sam se Serveto posvetio medicini, naročito anatomiji, pod mentorstvom trojice tada vrlo uglednih liječnika (medicina Servetu pripisuje otkriće malog optoka krvi).

Kako su rasli ugled i popularnost Serveta tako se povećavao i broj njegovih neprijatelja. Posebno su mu bili zamjereni oštra kritika onodobnih liječnika te bavljenje astrologijom prema Svetom pismu nespojivom s kršćanstvom, a što mu je parlament drastično ograničio na prijavu od strane Medicinskog fakulteta. U međuvremenu Serveto je ipak stekao doktorat iz medicine (u čemu mu je, vjerojatno, pomogla činjenica što se računalo da će nakon stjecanja doktorata za mnoge neugodan Serveto napustiti Pariz). Serveto je tako i učinio te je neko vrijeme radio kao liječnik u drugim francuskim gradovima. Nigdje se nije duže zadržao jer bi svagdje svojim mišljenjem, koje se vrlo često nije uklapalo u općeprihvaćeno, unosio nemir u miran i tih provincijski život. Nakon što je jedan od slušatelja njegovih javnih predavanja u Parizu, Johannes Palmerius, postao nadbiskupom u gradu Vienneu kraj Lyona Serveto je stekao dragocjeno pokroviteljstvo te je otputovao u taj grad. Ondje je priredio drugo, odlično, izdanje Ptolomejevih djela.

U Vienneu je često bio u prilici sudjelovati u razgovorima na teološke teme i to ga je ponovno snažno privuklo vjerskim pitanjima. Liječništvom se, zapravo, još bavio samo da bi si osigurao sredstva za uzdržavanje. U predgovoru novom izdanju Svetoga pisma u latinskom prijevodu dominikanca Pagninusa, Serveto je istupio protiv alegorijskog tumačenja teksta Svetoga pisma (tj. protiv pronalaženja posvuda u Svetom pismu tajnovitih značenja i tumačenja tih navodnih značenja). Zagovarao je doslovno razumijevanje biblijskog teksta u njegovom povijesnom kontekstu uz što bolje poznavanje hebrejskog načina izražavanja. Tako je, recimo, preporučivao ne čitati knjige proroka bez zadovoljavajućeg poznavanja hebrejskog jezika i biblijske povijesti. Rim je to izdanje Svetoga pisma sa Servetovim predgovorom stavio na indeks zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum).

Preko 13 godina radio je Serveto na svom životnom djelu ambicioznog naslova "Christianisimi restitutio" (Obnova kršćanstva). Prije samog tiskanja tog djela u nekoliko je navrata, omogućavanjem uvida u najvažnije dijelove rukopisa i intenzivnom prepiskom, Serveto pokušao postići teološku suglasnost s Kalvinom i zadobiti njegovu podršku. Prepiska je vođena posredovanjem lyonskog knjižara Frellona, kojemu je Kalvin u jednom pismu napisao da mu "savjest više ne dopušta baviti se dotičnim mužem, a kojega smatra samim đavlom što ga odvlači od korisnijeg štiva". Servetu je Kalvin predbacio da su mu stavovi bez svakog temelja, nespojivi sa zdravim razumom, da je ohol i častohlepan, drzak i bez srama, te da se prema Svetom pismu odnosi bez dužnog poštovanja. Doduše, napisao mu je i da ga ne mrzi, ne prezire i ne želi progoniti, ali da čovjek mora biti od željeza da se ne uzbudi čitajući njegova iskrivljavanja čistog nauka Crkve. Naravi kakve je bio, to Serveta nije smirilo, nego ga je, dapače, potaklo da još energičnije ustraje u svojim stavovima i da bude još kritičniji prema teološkim stavovima Kalvina. Dva velika kršćanska reformatora nisu mogla uskladiti svoje stavove i definitivno su se razišli postavši - ljutim protivnicima. Kalvin je prestao odgovarati na Servetova pisma, a nije uspio niti pokušaj Serveta da zapodjene polemiku s kojim drugim ženevskim teologom. Kalvin je bio odlučio po svaku cijenu spriječiti utjecaj Serveta na ženevsku reformiranu kršćansku zajednicu što ju je on - vrlo autoritativno - vodio.

Djelo "Christianisimi restitutio" bilo je tiskano 1553. godine u Vienneu. Navedeni su bili samo inicijali autora: M. S. V. Zanimljivo da je baselski tiskar Marrin djelo odbio tiskati pod izgovorom da ga ne može u dogledno vrijeme prirediti za tisak te je djelo izdao viennski tiskar i knjižar Baltasar Arnoles, i to nakon stanovitog nećkanja a na nagovor rođaka svog korektora, koji je nekoliko mjeseci ranije bio protjeran iz Ženeve te ga je uvjeravao da u djelu nema vjerskih zabluda, dapače da bi djelo moglo biti korisno za suzbijanje nekih zabluda Kalvina, Melanchtona i drugih reformatora. Veći dio naklade bio je prebačen u Lyon, a jedan je dio bio upućen na sajam u Frankfurtu.

Serveto je svojim najnovijim djelom izravnije nego do sada pozvao na radikalnu obnovu kršćanstva, uvjeren da je Crkva skrenula s autentičnog puta već u vrijeme Konstantina te da ne samo katolici, nego niti protestanti ne tumače kršćanstvo ispravno. U prethodna dva svoja djela, dok je još računao na razumijevanje i simpatije Reformacije, za koju se nadao da će više ili manje prihvatiti njegove reformatorske ideje, bio je prema Reformaciji nešto blaži, ali nakon što je shvatio da za tako nešto nema realnijih izgleda, čak ni u slučaju švicarskih reformatora nešto radikalnijih od njemačkih, odlučio je izaći u javnost s vlastitim cjelovitim konceptom obnove kršćanstva, znatno dubljim od koncepta na koji su bili spremni drugi reformatori.

Djelo je, naime, bilo pisano u duhu panteističkog neoplatonizma. Boga je Serveto, uostalom slično kao i u ranijim svojim djelima, prikazao kao jednog i za čovjeka - vlastitim čovjekovim umnim sposobnostima - nespoznatljivog, s tim da se Bog sam čovjeku djelomično razotkriva preko Isusa kao (utjelovljene Božje) Riječi (tj. božanskog razuma, božanske mudrosti) i preko Duha, ali ne kao zasebnih božanskih osoba. Serveto je u djelu odbacio obožavanje slika i moći svetaca te je, uopće, bio vrlo kritičan prema (ondašnjoj, dakako) Rimskoj crkvi, svećenstvu i papi. Za katoličko bogoslužje (misu) napisao je da je daleko od onoga što je izvorno bilo u ranom kršćanstvu. Protestantizmu je, pak, najviše zamjerao pouzdanje isključivo u vjeru kao put spasenja i zbog toga moguće (što ne znači da protestantizam tako i čini) zanemarivanje dobrih djela.

Serveto je, nadalje, u djelu "Christianisimi restitutio" odbacio čovjekovu odgovornost za grešnost s kojom se rađa (premda tu grešnost nije nijekao), te je priznavao isključivo osobnu odgovornost za osobni grijeh, i to samo u slučaju kada čovjek ima stvarnu spoznaju o dobru i zlu (što, na primjer, dijete nema). Ostao je i pri tome da je krštenje djece nepotrebno i pogrešno (jer da su djeca po sebi nevina obzirom da nemaju stvarnu spoznaju o dobru i zlu). Krštenju, prema Servetu, treba prethoditi vjerska poduka, osobna vjera i - svjesno - pokajanje. Prema primjeru Isusa, držao je Serveto, to nije moguće prije tridesete godine života. U tom smislu suvišna je, prema Servetu, i bez temelja u Svetom Pismu potvrda (krizma) kao sakrament. Nakon krštenja u odrasloj dobi čovjek bi trebao moći izravno pristupiti sakramentu euharistije. Prema Servetu, krštenje čovjeka učvršćuje u vjeri, a euharistija u čovjeku oživljava ljubav. Mise za pokojne smatrao je Serveto beskorisnima.

Na dojavu iz (protestantske) Ženeve protiv Serveta je pokrenut inkvizicijski postupak (u katoličkom) Vienneu. Radilo se o prepisci dvaju rođaka, jednog koji je prihvatio reformirano kršćanstvo i zato pobjegao iz Francuske u Švicarsku i drugog koji je ostao katolikom u Francuskoj (u Lyonu). Prvi je sebe želio opravdati ukazivanjem na to kakve sve heretike Katolička crkva (u Francuskoj) trpi u svojim redovima dok je istodobno nemilosrdna prema protestantima, a drugi je htio prvome, kojega je nastojao vratiti na katolicizam, dokazati da nije tako te je autora djela "Christianisimi restitutio", na kojega mu je prvi ukazao, žurno prijavio Inkviziciji.

Na prvom saslušanju Serveto se nekako izvukao svojom mirnoćom i činjenicom da pretresom njegovoga stana nisu bili nađeni nikakvi sporni tekstovi (Serveto je, čini se, na vrijeme sklonio sve što bi ga moglo kompromitirati, a Inkvizicija je imala u rukama samo prva četiri lista Servetovog životnog djela što ih je rođak iz Švicarske poslao rođaku u Francusku). Od tiskare Inkvizicija nije uspjela saznati ništa o Servetovom djelu. Ipak, umjesto da u takvoj situaciji pobjegne, Serveto je ostao u Vienneu, podcijenivši opasnost.

Inkvizitor, dakako, nije mirovao te je nastojao doći do cijelog Servetovog djela "Christianisimi restitutio". Nije bio još u tome uspio ali je dobio preko već spomenute dvojice rođaka prepisku između Serveta i Kalvina, iz koje je osim nekih Servetovih (za Inkviziciju) heretičkih stavova bilo jasno da su Villanovanus i Miguel Serveto ista osoba. Zajedno sa Servetom istoga je dana, i to na prijevaru kao i Serveto, bio uhićen i tiskar. Tijekom ponovnog istražnog saslušanja na kojem se inkvizitor poslužio različitim lukavostima bez skrupula, znajući što bi ga moglo čekati, Serveto se pokušao na različite načine opravdati, tu i tamo govoreći neistinu, najčešće ne govoreći svu istinu ili govoreći samo djelomičnu istinu, ali na saslušanju sljedećega dana nije u tome uspio te je zatvoren i stavljen pod nadzor. To mu je već jasno govorilo da je u ozbiljnoj opasnosti. Sljedećega dana rano ujutro izašao je u šetnju vrtom iz kojega, srećom, preko krova susjedne zgrade, nije bilo teško pobjeći mostom preko rijeke Rhone izvan grada prije no što je bijeg bio zamijećen. Zahvaljujući pomoći nekih prijatelja uspio se sakriti na sigurno.

Proces protiv Serveta kao heretika i državnog neprijatelja svejedno je, međutim, bio nastavljen. Inkvizitor je naknadno uspio doći i do primjerka Servetovog djela "Christianisimi restitutio". U konačnici, konfiscirana je sva Servetova imovina te je, kako se to redovito činilo u slučaju kada "heretik" nije bio Inkviziciji dostupan, u Vienneu javno spaljen Servetov portret zajedno s njegovim životnim djelom. Osuda Serveta u Vienneu trebala je biti definitivni obračun Katoličke crkve s antitrinitarizmom (prve antitrinitarističke ideje, naime, mogle su se čuti već na samom početku XVI. stoljeća, tj. i prije Serveta, ali od ljudi koji su bili teološki znatno manje obrazovani od Serveta ili čak teološki neobrazovani).

Zanimljivo je da su i Katolička crkva i Reformacija preferirale radikalni obračun s čovjekom koji je javno izložio svoja za njih neprihvatljiva uvjerenja, a nisu se naročito trudile njegove ideje pobijati djelima vlastitih teologa (Katolička crkva kao da je bila zadrijemala na velebnoj srednjovjekovnoj skolastici, posebno teologiji Tome Akvinskoga, a Reformacija je bila usmjerena u prvom redu na praktična pitanja, dok je teorijskim pitanjima pristupala nerijetko s puno strastvenosti, što je naročito bio slučaj kod Luthera. Kalvin je, pak, u Ženevi postupno uspostavio svojevrsnu protestantsku inkviziciju koja je progonila i obračunavala se sa svakim tko je mislio drugačije nego on i drznuo se to javno reći.

Znajući kako su prošli drugi koji su prije Serveta osporavali dogmu svetog Trojstva (dvojica su pogubljena, dvojica su skončala u tamnici, a jedan - koji je različitim lukavostima nekako uspio izbjeći sličnu sudbinu - posmrtno je spaljen), Serveto se neko vrijeme uspješno skrivao po Francuskoj, a onda je odlučio otići - preko Ženeve - u Napulj, gdje je računao da će se uspjeti trajnije skloniti među Španjolcima koji su ondje živjeli. Vrlo je neoprezno pri tome zanemario činjenicu da Reformacija, gdje se već učvrstila, nije baš bila puno blaža u obračunu s neistomišljenicima od Katoličke crkve.

Osim toga, Serveto se našao u Ženevi u vrlo kritičnom trenutku za Kalvina. Protivnici Kalvina (posebno sekta libertinaca, tzv. raspuštenjaka), a čiji su članovi bili mnogi moćni građani iz starih ženevskih obitelji) u gradu su bili ponovno ojačali i nije bila isključena mogućnost da se Kalvinu dogodi drugo protjerivanje iz Ženeve (jednom je već bio istjeran iz grada, ali se trijumfalno vratio u grad nakon što je Ženeva, poslije njegova odlaska, počela opasno slabiti u odnosu na moćnije susjede i padati u anarhično stanje uslijed nedostatka čvršćeg vodstva, a što je zamalo uspio iskoristiti papa kako bi grad vratio u krilo Katoličke crkve). Većini Ženevljana stalo je prvenstveno do toga da se riješe Rima i klera kako bi uživali što više slobode i prosperiteta, a strog, rigidan, po nekima fanatičan, poprilično autokratski raspoložen reformator kakav je bio Kalvin, što je u Ženevu došao iz Francuske, iako solidno obrazovan, logičan u rasuđivanju, uvjerljiv kao govornik, čovjek velike erudicije, izvrstan kao organizator, koliko su ga god trebali nije im bio previše po volji. Dovoljno je, ilustracije radi, napomenuti da je u Kalvinovoj Ženevi, recimo, bio zabranjen ples (čak i na svadbama), da djevojke iz siromašnijih slojeva nisu smjele nositi nikakav nakit, a da su žene iz imućnijih slojeva smjele imati samo jedan prsten i nositi ga samo na dan vjenčanja.

Saznavši da je Serveto u Ženevi (bio je, naime, prepoznat u jednoj crkvi kamo je otišao iz svratišta čuti propovijed) Kalvin je Serveta 13. kolovoza 1553. godine dao uhititi. Kalvin se s pravom mogao pribojavati da bi eventualni dulji boravak Serveta u Ženevi njegove protivnike u gradu mogao dodatno osnažiti, a njegov autoritet opasno ugroziti. Procijenio je, dakle, ne bez razloga da mu je Serveto vrlo opasan suparnik kojega treba eliminirati S tim da je uhićenjem i osudom Serveta kao heretika Kalvin imao realnih izgleda ne samo spriječiti da njegovi protivnici u gradu ojačaju, nego i da si ozbiljno poljuljan vlastiti autoritet ponovno učvrsti.

U sudskom postupku protiv Serveta Kalvin je zapravo bio i istražitelj i svjedok i tužitelj (premda je, zbog opreza, tužiteljsku ulogu najprije povjerio svom tajniku: tužitelj je, naime, prema ondašnjim propisima u Ženevi morao tijekom procesa biti također uhićen kako bi mogao biti kažnjen ako se optužba pokaže neutemeljenom). Optužnica (što ju je, ustvari, sastavio Kalvin) sadržavala je 38 točaka. Ključne su točke bile da Serveto u svojim djelima niječe sveto Trojstvo, Kristovo božanstvo, istočni grijeh i besmrtnost duše te da odbacuje krštenje djece. Serveto se pokušao nekako opravdati "mladošću i neiskustvom", time da je zapravo samo odgovarao Kalvinu na uvrede na njegov račun, čak je izrazio spremnost korigirati neke svoje napisane misli, a Kalvinu je predbacivao svoje uhićenje u Vienneu od strane Katoličke crkve. Nakon istražnog saslušanja u roku od 24 sata, odlučeno je, međutim, da se Serveta zadrži u pritvoru.

Zatim je uslijedila nova, proširena, optužnica koju je, najvjerojatnije, također sastavio Kalvin. Na drugom saslušanju bio je prisutan i sam Kalvin, što je Servetu, zbog uzbuđenosti, otežalo mirno i promišljeno odgovaranje na pitanja. Serveto je ovoga puta odbacio samo točku optužnice prema kojoj on niječe besmrtnost duše, pri svemu drugome je ostao (uključujući mišljenje da je Bog u svemu na što se Kalvin obrušio riječima "znači i u kamenom podu po kojem, ako netko gazi, gazi po Bogu", dok je Serveto samo tvrdio da je božanska supstancija u svemu).

Uslijedio je niz saslušavanja u kojima, nakon što je zamijetio da su neki članovi Savjeta što je Serveta ispitivao, uključujući predsjednika, premda u manjini, na strani Serveta, Kalvin je počeo Serveta optuživati sve izravnije, ne oslanjajući se previše na svoje istomišljenike u istom tom Savjetu. Položaj Serveta bio je sve nazavidniji i sve mu je manje bilo do polemike s Kalvinom (koja mu je isprva činila zadovoljstvo jer je tako nešto odavno priželjkivao). Kalvinu je još manje bilo do polemike sa Servetom, bilo mu važno u prvom redu da - na svaki moguć način - eliminira za sebe opasnog protivnika. Serveto se tako našao u situaciji da manje misli na teološku polemiku s Kalvinom, a više na to - kako da si spasi život. Iscrpivši sve teološke argumente Kalvin je proširivao optužnicu na pitanja koja nisu bila teološke naravi, vidjevši u tome naročito dobre izglede da Serveto bude osuđen (osoba optuženika, optuženikovi odnosi s drugim teolozima, posljedice koje može izazvati širenje Servetovih djela, cilj njegovog dolaska u Ženevu, njegova poznanstva u Ženevi i sl.).

Početno razdoblje Reformacije bilo je već na izmaku te se Reformacija ondje gdje je pobijedila i gdje se učvrstila, kako je već bilo rečeno, branila manje-više kao i ranije Katolička crkva pod udarom Reformacije. Nije bilo spremnosti (ili potrebe) za novim (daljnjim) reformama. Serveta koji je praktički inzistirao upravo na daljnjim reformama moglo se stoga lako prikazati kao čovjeka opasnog za uspostavljeni društveni poredak. Svjestan koliko su takve optužbe po njega opasne, Serveto je pokušao koristiti se raznim lukavstvima kako bi se doimao što bezopasnijim. Pozivao se i na to da su u ranom kršćanstvu, od strane prvih kršćanskih vladara, najčešće primjenjivane mjere izgona heretika (kao u slučaju Arija u IV. stoljeću), a ne pogubljenja. Podsjećao je i na to da je on u Ženevi stranac te je tvrdio da ne pozna dovoljno mjesne običaje i da treba odvjetnika. Rekao je i kako se često događa da se nešto najprije osudi, a nakon nekog vremena bude prihvaćeno. Sve je to kao da je neke članove suda malo pokolebalo, kod nekih su bile očigledne simpatije prema Servetu, no Kalvin i njegovi pristalice činili su sve što je bilo u njihovoj moći da Serveto ipak bude osuđen. Kalvin je u svrhu što snažnijeg djelovanja na javnost protiv Serveta koristio i svoju propovijed u gradu.

Na zahtjev iz Ženeve stiglo je, u međuvremenu, i mišljenje suda iz Viennea sa zahtjevom za izručenjem Serveta. To je dosta naškodilo Servetu jer, razumljivo, Ženevski se sud (premda protestantski) nakon toga (odbivši, dakako, izručiti Serveta) poželio pred katoličkim sudom Viennea dokazati strogim i pravednim, sposobnim za obračun s neprijateljima kršćanstva.

U daljnjoj raspravi između Kalvina i Serveta, Serveto je odbacivao kompetentnost civilnih sudova u stvarima vjere tvrdeći da nije u redu da sa stvarima vjere budu povezane tamnice, da je to započelo s carom Justinijanom (VI. st.) i padom kršćanstva te da bi se u raščišćavanju vjerskih pitanja trebalo ugledati na običaje ranog kršćanstva.

Proces je na inzistiranje sudaca nastavljen u pismenom obliku uz traženje mišljenja crkvi u u Bernu, Baselu, Zürichu i Schaffhausenu o pismenim odgovorima optuženoga. Kalvin je Serveta optužio da zatamnjuje svjetlo Božje riječi i dovodi u pitanje svaku religiju te je u međuvremenu intervenirao protiv Serveta kod propovjednikâ švicarskih crkava koje su bile upitane za mišljenje. Serveto je uzalud apelirao na Savjet da mu je Kalvin zapravo osobni protivnik. Savjet mu je kao odgovor dao Kalvinov traktat protiv njega, na čijim poljima je u obliku bilješki Serveto između ostaloga Kalvinu napisao (i predao napisano Savjetu): "Niječeš li da si ubojica? Dokazat ću činjenicama da jesi. Što se mene tiče, držim da sam u pravu u svojoj stvari i ne bojim se smrti. Vičeš kao slijepac u pustinji jer ti je duh osvete obuzeo srce." I na kraju je napisao: "Ovo je napisao Miguel Serveto, sâm - ali s Kristom kao svojim vjernim zaštitnikom". Pisao je još toga Serveto i Kalvinu i Savjetu, ali uzalud: više, naime, nije dobivao odgovore. Nije mu pomogao ni zahtjev da se proces obnovi jer da on ima "nešto novo i važno dodati". Zahtjevu nije udovoljeno.

U međuvremenu su iz četiriju spomenutih švicarskih crkava pristigla mišljenja, ali sva četiri negativna za Serveta, bez imalo sažaljenja i suosjećanja. Očito je Kalvinova intrervencija kod propovjednika dotičnih crkava pomogla. Slično su reagirale i civilne uprave Berna i Züricha.  Time je sudbina Serveta bila zapečaćena, samo je trebalo sastaviti osudu i odrediti kaznu. Ženevskim pristalicama Serveta preostalo je još samo, po mogućnosti, ishoditi što blažu kaznu za Serveta (izgon ili zatočenje do smrti). No, pristalice Serveta bili su u manjini i 26. listopada 1553. godine, kako je stajalo u obrazloženju presude, "da bi se crkva Božja očistila od zaraze i da bi se od nje odsjekao truli ud" Savjet Ženeve osudio je Serveta na smrt privezivanjem željeznim lancem uz stup i spaljivanjem na lomači na trgu de Champel zajedno s njegova dva glavna djela.

Serveto se do zadnjeg trena nadao ako ne oslobođenju onda barem blažoj osudi. Kada mu je, 27. listopada 1553. godine smrtna osuda bila priopćena, prema riječima Kalvina, Serveto je ostao skamenjen kao da je pogođen gromom, a zatim je tako uzdahnuo da mu je uzdah potresao dvoranu te je zaridao kao čovjek koji je izgubio razbor. Zatim je vikao, udarajući se u prsa i moleći - na španjolskom jeziku - za milosrđe. Sugerirano mu je da se u obliku ispovijedi odrekne svojih zabluda, no nije to htio učiniti. Zatražio je da još jedanput dođe Kalvin i, nakon što je došao, zamolio ga je za osobno oproštenje i pomirenje. Uzalud. Kalvin mu je odgovorio da za oproštenje zamoli Boga protiv kojega da je hulio. Kada je doveden pred vijećnicu da javno sasluša osudu, još jedanput je zamolio da mu se osuda ublaži, barem pogubljenjem umjesto spaljivanjem. Sugerirano mu je javno pokajanje i ispovijedanje Krista kao Sina Božjega. Serveto je na to uzvraćao šutnjom kao i na prijedlog da kaže svoju posljednju želju. I povorka je krenula. Obuzet plamenom, Serveto je (ostajući pri svojim uvjerenjima), navodno, strašnim glasom kriknuo: "Isuse, Sine vječnoga Boga, smiluj mi se!". Uzalud je prije toga bio zamolio, kako bi mu muke bile kraće, da bar stave suha drva umjesto vlažnih, na kojima je još bilo i lišća.

Trebalo je proći još punih 350 godina, trebalo je još mnogo ljudske patnje i mnogo prolivene krvi u ime ove ili one (s humanističkog, a time i unitarijansko-univerzalističkog, stajališta svejedno koje) vjerske isključivosti da bi se zaključilo da je Serveto bio humanist i vjerski reformator široka duha i duboka uma koji zbog svog skupo plaćenog svjetonazorskog slobodoumlja zaslužuje spomenik upravo na trgu na kojem je bio živ spaljen. Ženeva mu je taj spomenik podigla (desetak godina nakon što je Giordanu Brunu podignut spomenik na trgu Piazza dei Fiori u Rimu, gdje je Bruno bio također živ spaljen pedesetak godina nakon Serveta). Spomenik Servetu početkom XX. stoljeća podiglo je još nekoliko gradova u Europi. Rumunjski književnik mađarskog podrijetla András Sütö posvetio je Miguelu Servetu dramu pod naslovom "Zvijezda na lomači". Ne bi trebalo zaboraviti da zahvaljujući Miguelu Servetu, baš kao i Giordanu Brunui tolikim drugim znanim i neznanim svjetonazorskim slobodoumnicima, renesansnim i bilo kojim drugim, koji su više ili manje skupo platili svoje svjetonazorsko slobodoumlje (popis bi, na žalost, bio vrlo dugačak) uživamo danas slobodu svjetonazora kao jednu od temeljnih ljudskih sloboda koja se u naše vrijeme smatra nečim što se samo po sebi podrazumijeva.

A ne bi trebalo zaboraviti niti da je ta sloboda uvijek iznova ugrožena. Možda i ne toliko od svjetonazorskih fanatika najrazličitijih vrsta i boja (kojih nikada i nigdje nije manjkalo, i to kako među vjernicima različitih religija tako i među onima koji se smatraju agnosticima ili ateistima), koliko ona može biti ugrožena od svjetovnih vlasti ako i kada zloupotrebljavaju religiju. Lav Nikolajevič Tolstoj u svom tekstu "O vjerskoj toleranciji" iz 1901. godine upozorava da konfesionalnu toleranciju nije moguće postići apeliranjem na vjerske institucije, nego zahtijevajući od svjetovnih vlasti da ne budu na strani ni jedne konfesije, tj. da ni jednu konfesiju ne preferiraju, favoriziraju. Da je tako bilo u Ženevi 1553. godine Serveto ne bi završio na lomači zbog svjetonazora koji danas, svjesno ili nesvjesno, dijele milijuni ljudi u zapadnom civilizacijskom krugu. Niti bi engleski humanist sir Thomas More bio 1535. godine pogubljen od Henrika VIII. jer je duhovni primat priznavao samo papi, niti bi splitski nadbiskup i primas Hrvatske Markantun de Dominis, koji je isti taj papin primat osporavao, a ekumenizam prerano zagovarao, gorio posmrtno na lomači desetak godina prije no što je More pogubljen.

Izvor: Будрин Е., М. СЕРВЕТ И ЕГО ВРЕМЯ, Казанъ 1878 i Ф. А. Брокгауз, И. А. Ефрон ЭНЦИКЛОПЕДИЧЕСКИЙ СЛОВАРЬ
Ilustracija: https://en.wikipedia.org/wiki/Michael_Servetus