Copyright 2020 - Udruga za ruski jezik i kulturu - Общество русского языка и культуры - Societo pri la rusa lingvo kaj kulturo

J. A. Komenský (1592-1670) bio je istaknuti češki humanist. Nakon poraza čeških protestanata u bitci kraj Praga (1620), Komenský je, kao biskup Češke braće, morao je napustiti domovinu. Isprva se sklonio u Poljsku, zatim Njemačku, Mađarsku i napokon Nizozemsku, gdje je, u Amsterdamu, i umro. Izbijanje Tridesetgodišnjeg rata pobudilo je u njemu snažan pesimizam glede ljudskoga roda, što je našlo izraz u njegovom satiričkom djelu "Labirint svijeta i raj srca", objavljenom 1623. godine. Komenský si je stavio u zadaću poboljšati stanje ljudskoga roda, nadasve pozivom na temeljitu reformu školskog sustava. Zauzeo za to da škole polaze sva djeca, siromašna kao i bogata, ženskoga spola kao i muškoga. Komenský se pročuo svojim udžbenikom latinskog jezika koji se sastojao od tisuću rečenica što su opisivale ondašnji svijet. Kasnijim izdanjima nadodani su prijevodi na različite nacionalne jezike, a također ilustracije. Tako je nastao njegov čuveni "Orbis pictus" (Svijet u slikama). Svoj koncept školske nastave detaljno je izložio u djelu "Didactica magna" (Velika didaktika) objavljenom na latinskom jeziku. Za boravka u Engleskoj 1642. godine izložio je prvi koncept svoje vizije "Put svjetla" (Via lucis), u kojem predlaže da uljuđeni narodi osnuju skupštinu mudrih ljudi, koja bi trebala izraditi plan usavršavanja ljudskoga roda te donijeti svjetlo prosvjećenosti i neuljuđenim narodima. Predložio je i da se u tu svrhu izradi jedan umjetni međunarodni jezik koji bi bio lak za učenje. Mladenačku je dob podijelio na 5 razdoblja po 6 godina. U okviru svakog od tih razdoblja, prema Komenskom, mladi čovjek treba stjecati cjelovito opće obrazovanje (jer sve je povezano sa svime), samo u svakoj narednoj dobi na višoj razini. Potkraj života cijeli je svoj koncept Komenski naumio razraditi u opsežnom djelu "Opće upute o poboljšanju stanja ljudskih stvari", a koje se trebalo sastojati iz više velikih svezaka: Panegersia (Opće buđenje iz sna - pojašnjenje cilja), Panaugia (Opća prosvjećenost), Pansofia (Opće znanje), Panglotia (Univerzalni jezik), Panortsia (Poboljšanje) i Panuntesia (Apel). Ali, zbog smrti, Komenský započeto djelo nije uspio dovršiti. Možemo ustvrditi da su se mnoge njegove ideje u međuvremenu ostvarile, neke još uvijek čekaju da budu ostvarene, a neke se čine utopijskima.

(autor: Miroslav Malovec, prijevod s esperanta na hrvatski: Mato Špekuljak)

IZ DJELA: "POBOLJŠANJE STANJA LJUDSKIH STVARI"

"Što je u ljudi tako, kako bi imalo biti? što je, molim, na svom mjestu? Ništa. Sve naopako, sve obratno, sve u neredu; jer, sav je red, sva uprava, sva plemenitost naša, amo tamo razmotana. Mjesto razumnosti, kojom smo imali postati slični angjelom, u mnogih je (pukim oklievanjem i nemarnošću) glupost i tupost takova, da najtemeljitije stvari na svietu znaju malo više, nego li njemušto blago*. Mjesto opreznosti one, da bi se, buduć su stvoreni za vječnost, za nju i pripravljali, ne samo da zaboravljaju na vječnost, već i podpuno na umrlost, pak se samo valjaju u stvarih zemaljskih, tjelesnih ujedno s blagom. Mjesto mudrosti nebeske, koja sastoji u poznavanju Boga, činitelja svih stvari i u dosegnuću njegove blagosklonosti, vlâda zlovoljno odvraćanje se od istoga Boga u kojem živimo, gibljemo se i trajemo, dražeć ga proti sebi. Mjesto sveobće medjusobne iskrenosti i bezazlenosti, jest prevejanost, lukavost, neiskrenost prama svemu. Mjesto sklonosti jest jal i nenavidnost, mjesto povjerenja, sumnjičenje, odsudjivanje i uzajamično ogovaranje. Mjesto sloge razdor, pravde, srčba, tajna zavidnost i javno neprijateljstvo, bojevi i ratovi. Mjesto pravednosti utiskivanje, krivice, robljenje, kradje; svaki samo sebi u prilog, pak skuhe, gdjegod se to može. I oni, koji imaju biti vodje drugim, iduć zlo, vode zlo. Koji bi imali biti svjetlom za druge, sami svjetla neimajući, jesu mračninom. Kada je pako pri kom što dobra i valjana, i to je neuredjeno i neutvrdjeno, jest to samo polutansko, pače samo sjena i slutnja prema onomu, što bi trebalo da bude u istini. Ako li vas toga koj nevidi, znaj, da je mračnina na tvojih očijuh, što ti nedopušta vidjeti toli očevidnih stvari; svi mudri, ne kroz naočale umišljenosti, nego jasnim vidom razumnosti gledeć na svoje i na stvari drugih, vide i znaju, da nije drugačije. Da pako nije na svietu ništa težjega do odvikati, čemu si priviknuo, sliedi s toga, da nije težjega na svietu, kao: htjet, da uputiš i izučiš čovjeka, privikla na zlo i gorje izučena. S toga pako nepromjenljivo sliedi ovaj zaključak, da, ima li se neredu i nevaljalosti čovječjoj nekako otimati, to se mora sbivati jedino razumnim i opreznim odgojivanjem mladeži."

(* stoka)


MALI IZBOR MISLI JANA AMOSA KOMENSKOG

 

  • Mladež se laća takovih primera, kakove vidi, i to jačje, nego bi moglo proti tomu mnogo uspjeti pružano joj poučavanje dobra. (Uvod)
  • Riedko koji učitelji umiju pogoditi, da bi uspješno i ljubko vodili mladež k oplemenjivanju. (Uvod)
  • Mladež, šta god je ima u svietu, raste većinom kao guštara, koju nitko neciepi, nitko neklaštri, nitko nezalieva – sve u divlju ćud, a nevaljalosti ima ne samo u svietu uobće, nego i u svakom gradu, u svakoj kući, u svakom tielu, u svakoj duši, kao gamadi. (Uvod)
  • Kanite li imati dobro uredjenih, cvatučih, sjajnih obćina, hramova, škôla, kuća, utemeljite si ponajprije i uredite škole, da bi se učenjem i vježbanjem pravim razbujale, i djelaonice bile pravoj znanosti, krieposti i nabožnosti. (Uvod)
  • Uprava obćina i družtva čovječanskoga temelji se na obilnosti ljudi razumnih. (Uvod)
  • Uzgajati čovjeka, t.j. stvora, što jih je, najsavršenijega i najnestalnijega, jest umienje nad sva umienja. (Uvod)
  • Dužnost je onih, koji ljude naobrazuju, da je najprije uče paziti na svoje dostojanstvo. (I)
  • Štogodj s nami biva u ovom životu, to su samo stupnjevi, po kojih penjuć se sve to više uzlazimo i uviek jošte višje nad sobom takove ugledamo, nedosižuć nikada najvišjega. (II)
  • Razumnost naša začinje od malahnosti, poput jutarnje zore, koja se iz mrakova pomalja: a tuj nam se razsvjetljuje doklegod živimo, (ako nas samo nepovuče u mračninu bludnja, ili ako u život živinski posve neugreznemo) sve to veće svjetlo sve do smrti. (II)
  • Djela su naša najprije neznatna, slabahna, mutna, poslje pako čim dalje, tim većma se šire, da doklegod živimo (ako li nas samo razkošje nepograbi i živih nepokopa), imamo uviek što radit, što si željet, što si nalâgat, za čim težit, a (u zdrava čovjeka) bivaju sve što dalje, tim veće stvari. (II)
  • Nu nikada nitko u ovom životu nemože doći do svrhe svojih pregnuća, niti se jih nasititi. (II)
  • Koji su se u ovaj život i njegove predmete tako bili udubili da su na budući zaboravili, probudjuje se sviest i misao progledjuje stopram, kada već kao ćute onaj život, za koji nisu htjeli prije kao za budući znati; poznaju i, još te kakov k Bogu put, to se bržebolje nanj svraćaju zovuć, plačuć, odredjujuć za se zadušbine, žrtve i t. d. (II)
  • Vidljivi ovaj sviet, ma ga motrili s koje god mu drago strane, odasvuda dokazuje, da nije stvoren za drugo, van za razplodjenje, odhranjenje i naobraženje čovječanskoga pokoljenja. (III)
  • Čovjekom biti na ovom svietu, upravo znači: a) jasno poznavati sebe i sve ostalo, b) ravnati razborito sebe i sve, c) sebe i sve ostalo navraćati k onomu izvor-studencu, iz kojega sve izvire. (IV)
  • Čovjek ima sam u sebi temelje prosvjete, krieposti, nabožnosti (buduć je za ovo troje na sviet stvoren) tako stanovito, kao što i dub svoje korenje, na kojem stoji. (V)
  • Čovjeku je uciepljena volja za istraživanje svega i razumievanje svega; ovdje je uzrok, što čovjek uviek rado kamo ide, s kim se sastaje, za nešto pita, sam nešto pripovieda, riečju, misao njegova neima mira, uviek za nečim teži, kao što i vanjska njegova ćutila. (V)
  • Ima čovjek u sebi korenja sakojakih sklâda svih morâla i krieposti, samo kad bi umio iz toga korenja izmamiti granje. (V)
  • Nitko si neumišljaj, kao da bi čovjek mogao biti čovjekom, izuzam onda samo, kada se je naučio čovjekom biti, t. j. kada se uvježbao u onih stvarih, koje ga čovjekom stopram čine. (VI)
  • Bogataši bez umienja šta su drugo, nego prasci, valjajući se u posijah? Siromasi, neobučeni, neodgojeni, šta su drugo, van biedni telići i oslići? (VI)
  • U razum čovječji nemože sama sobom urasti prosvjeta, izkustvo, ćudorednost, nabožnost, osim kada se ciepke dobrih nauka unj uciepe; takovo ucjepljivanje ima se sbivati u mladosti. (VII)
  • Treba zarana vezati mladež o nauku, jer se za mladosti majlaglje k njoj pristupa. (VII)
  • Budući pako, da imade i takvih roditelja, koji su nesposobni, da djecu svoju uspješno odgajaju, i to radi neznanja i gluposti, nebivši sami dobro odgojeni, ili radi nemarnosti, nehajstva i plahosti, ili radi premnogoga posla u trgovini, obrtu ili u javnih službah, stoga je ušlo već u staroj davnini u običaj, da mnogi roditelji djecu svoju uzgoja i obrazo- vanja radi povjeravaju osobam za to odabra- nim. (VIII)
  • Svaka dobro uredjena obćina, zvala se ona grad, trgovište ili selo, valja da ima učionu, koju bi sva mladež polazila i tamo se zajedno učila i vježbala. (VIII)
  • Učione pako neimadu biti za nekoju bogatiju i tobož odličniju, nego za svu, plemenitu i neplemenitu, bogatu i siromašnu mladež obojega spola. (IX)
  • Neima nikakova uzroka, zašto da se ženski spol izključi od znanja jezîka i od mudrosti. (IX)
  • Valjana škola jest, gdje se duh ljudski pravim znanjem svih stvarî prosvjetljuje, narav i običaji uredjuju u oplemenjenu jedinost i sklad, gdje se srdce u Boga silnim korenjem uvrežuje, a jezik usposobljuje za različnu milu rečitost. (XI)
  • Da se znanje postigne, nevalja da se mladež tuče, lupa, mrcvari, slivče, jauče i plače, - već valja nastojati, da se sve obučavanje i vježbanje vrši sâmo, milo, dragotno i ljubazno. (XII)
  • Znanje ne budi samo površno, t. j. nesamo takovo, da se samo nešta drugimi recituje i brbuta, već svaki sâm svaku stvar iz najdubljega temelja podpunoma razumi u uvjerenju, da što zna, u istinu zna, što umi da umi tako stanovito, kako što vidi da vidi, što drži da drži. (XII)
  • Netemelji se obučavanje na ničem drugom, nego na dobrom razdjeljenju vremena i na dobrom načinu predavanja. (XIII)
  • Škola ne može da bude bez stege, kao ni vodenica bez vode. (XXVI)
  • Najljepši način za školsku stegu kaže nam sunce nebesko, koje zemaljskomu bilju dava: 1. uviek svjetlo i toplinu; 2. često dažda i vjetrove; 3. nekada samo munje i grmljavinu, prem mu ovo zadnje upravo i prudi. (XXVI)
  • Materinska škola treba da se razredi u svakoj kući, gdje Bog daje djecu, obćinska (pučka) u svakom gradu, gradiću, selu bez iznimke, latinska u svakom većem gradu jedna; visoka škola (akademija) u svakoj zemlji jedna. (XXVII)


Izvor: Jana Amosa Komenskoga DIDAKTIKA, “Hrvatski pedagogijsko-književni sbor”, Zagreb 1871.
Ilustracija: http://www.ceska-konference.cz/obecna-porada/jan-amos-komensky-obecna-porada-panegersia