Copyright 2020 - Udruga za ruski jezik i kulturu - Общество русского языка и культуры - Societo pri la rusa lingvo kaj kulturo

Premda su mnogi današnji ljudi imali priliku barem čuti za nekakvu globalnu krizu, većina suvremenika ne razumije njenu bit a ona sama, prema mjerilima zdravog razuma, kao da nije izravno povezana sa svakodnevnim brigama i nadama prosječnog čovjeka. I tako je to u većini zemalja svijeta, neovisno o razvijenosti konkretne zemlje. Zapravo jedino za što u smislu globalne krize većina ljudi zna – to je pogoršanje stanja okoliša (ekološka kriza), tj. degradacija ambijenta u kojem  živi naša biološka vrsta, ali u kojem žive i druge vrste životinja i biljaka,  u kojem se odvija praktički sav život na Zemlji.

Međutim, osnovna značajka globalne krize je njena sustavnost, tj. tijesna povezanost i međusobna uvjetovanost pojedinačnih problema, makar na prvi pogled dalekih jedan od drugoga. Upravo zato izgledi za realizaciju i uspjeh bilo kojeg projekta ili programa u najrazličitijim područjima ljudske djelatnosti – bilo da se radi o industrijskom, agrarnom, poslovnom, znanstvenom ili drugom području, i to na različitim razinama – osobnom, lokalnom ili regionalnom, određivat će se, uz ostalo, uzimanjem u obzir realnoga stanja stvari u bližoj i daljoj budućnosti u globalnim razmjerima.

Cijeli – vidljivi – spektar problema, koji su u svezi s globalnom krizom, postao je predmetom bavljenja svjetske znanstvene zajednice početkom 70-ih godina pod okriljem Rimskoga kluba (krajem 80-ih godina Rimski klub je prestao djelovati i slična se istraživanja više ne provode, osim u okviru UN-a).

Danas je ukupna slika krize prilično jasna i prihvaća je, uz ove ili one ograde, praktički sav znanstveni svijet.

Temeljni, najopasniji problemima suvremenoga svijeta - i to je prilično uvjerljivo argumentirano - jesu (dakako, redoslijed njihova navođenja ne odražava stupanj važnosti pojedinih problema zbog njihovog sinergetskog / međusobno uvjetovanog utjecaja na razvoj opće krize):
- onečišćenje okoliša, degradacija biosfere; ubrzano izumiranje pojedinih životinjskih i biljnih vrsta;
- iscrpljivanje brojnih životno važnih i neobnovljivih prirodnih resursa;
- sve veći raskorak između proizvodnje i potrošnje energije;
- neprihvatljiv prirast pučanstva (i to u zemljama «trećeg i četvrtog svijeta»);
- nepostojanje normalnih uvjeta za život, nedostatak količinski i kakvoćom zadovoljavajuće hrane i čiste pitke vode za veći dio stanovnika Zemlje (do 70%)
- sve veći jaz između «bogatih i siromašnih» zemalja u području gospodarstva, stupnja tehnološke razvijenosti i «kvalitete življenja»;
- izdvajanje sve većeg djela svjetskog bruto dohotka na utrku u naoružavanju;
- sve veća napetost u svijetu uslijed lokalnih konflikata i ratova te terorizma na nacionalnom i internacionalnom planu;
- rastuće suprotnosti i napetosti između društvenih slojeva i skupina prema njihovim etničkim, religijskim, klanskim i socijalno-statusnim karakteristikama;
- dezorijentacija suvremenog čovjeka, raspad obitelji, sukob generacija, degradacija humanističkih i duhovnih vrijednosti, prodor antikulture, porast alkoholizma, narkomanije, okultizma i drugih oblika bijega od stvarnosti.

Rezultati istraživanja, predočeni u obliku mogućih / vjerojatnih scenarija razvoja događaja, razlikuju se samo u pojedinim detaljima i s obzirom na predviđene rokove kolapsa. Za čovjeka neprihvatljive klimatske promjene uz pojačana djelovanja kozmičkih čimbenika na biosferu; smanjenje kopnenog prostranstva prikladnog za život ljudi; izumiranje bioloških vrsta i poremećaji ravnoteže biocenoza u ekosustavima; smanjenje prihoda poljoprivrednih kultura; porast bolesti i iscrpljivanje rezervi psihičkog zdravlja ljudi – takav je otprilike scenarij mogućeg kolapsa. Pri tome treba uzeti u obzir da za razliku od kolapsa u medicinskom smislu, tj. trenutnog pogoršanja / smanjenja vitalnih funkcija organizama što dovodi u opasnost život organizma, pretpostavlja se da će do kolapsa života na Zemlji doći vremenski postupno te da će se taj kolaps manifestirati nejednoliko u različitim aspektima i u različitim dijelovima svijeta. Prema znanstvenim prognozama s kraja 70-ih i početka 80-ih godina suvremena civilizacija će izdržati još najviše 30-50 godina, ukoliko ne dođe do poduzimanja radikalnih mjera u razvoju svijeta na dosadašnji način te ako ne dođe do preispitivanja sadašnjih vrijednosti i načina života kako čovjeka tako i ljudskog društva u cjelini. Radi se o nužnosti – ni manje ni više nego – temeljitih promjena svih stereotipa odnosa i međusobnog djelovanja unutar složenog sustava «čovjek – priroda – društvo – civilizacija». Sada, u 2004. godini, možemo sa sigurnošću ustvrditi da očiglednih znakova «kraja svijeta» nema: i to je sasvim razumljivo kad se uzme u obzir sve netom navedeno. Čovječanstvo se u svojoj dugoj povijesti naslušalo sličnih teoloških, okultnih, astroloških i drugih proročanstava i predviđanja svog skorog kraja – čak su se navodili i točni datumi. Posve je razumljivo da se takve riječi ponovno čuju i u naše burno, prijelomno doba. No, nas ovdje zanima prva ozbiljna znanstvena prognoza.

Kako je već rečeno, stručnjaci su prilično cjelovito i uvjerljivo analizirali globalne degradacijske promjene u sferi ljudskog života, ali utvrđivanje dubljih, bitnijih uzorka krize prošlo je u međuvremenu niz faza i traje sve do naših dana.

Dok je pozornost istraživača prilikom konstruiranja i analize globalnih modela bila prvotno usmjerena na najočiglednije pojave / simptome, na opasne procese u čovjekovom prirodnom okruženju, u području energetike, gospodarstva i demografije, postupno je dolazilo do spoznaje o nužnosti preusmjeravanja pozornosti na samo društvo i na čovjeka kao takvog.

Sada se sve više afirmira shvaćanje prema kojemu promatrane pojave predstavljaju praktički različite aspekte «opće krize čovjeka». Drugim riječima, osim vanjskih granica rasta (outer limits) koje su uvjetovane rezervama prirode / okoliša, postoje i «unutrašnje granice» (inner limits), koje su uvjetovane dominantnim stereotipima u određivanju strateških ciljeva razvoja tržišnoga gospodarstva te nesposobnošću ljudi da predvide posljedice načina života na Zemlji kakav provode (na ovo drugo su upozoravali još K. Marx i M. Weber prije pola stoljeća).

Od kraja 70-ih godina hipotetskim i možda najznačajnijim uzrokom unutrašnjih granica i krize u cjelini smatraju se još jedne - «dubinske granice» (innermost limits), koje imaju korijene duboko u čovjeku, u prirodi ljudskog bića.

Te pretpostavke, koje imaju mnogo toga zajedničkoga s temeljim zasadama freudizma, neofreudizma i socijalne biologije, izrečene su nakon što je sredinom 70-ih godina došlo do niza istraživanja u području globalnog modeliranja i vrlo ih je emotivno izrekao tadašnji predsjednik Rimskog kluba A. Peccei: «...U samom su čovjeku izvori svih naših problema... u njemu su svi začeci i svi završeci, u njemu je i temelj za sve naše nade... Čovjek je točka odbrojavanja... odlučujući element i determinirajući čimbenik budućnosti – sve je to ljudsko biće....». Tako se zapravo može reći da logika analize dovodi do pitanja, koje si je čovječanstvo postavljalo tijekom cjelokupne svoje dosadašnje povijesti: «Što je čovjek?». Svako je povijesno razdoblje na svoj način pokušavalo odgovoriti na to pitanje; pitanje je ostalo otvoreno i za suvremenu znanost. Ali, sada to više nije toliko stvar akademskog zanimanja, koliko je to imperativ opstanka čovjeka kao vrste.

Do danas je prikupljena ogromna količina najrazličitijih znanja o čovjeku, što omogućava, načelno, bitan napredak u razumijevanju višestrane čovjekove biti, u razotkrivanju dijalektike biološkog i socijalnog u ljudskoj prirodi, čovjeka kao bića koje osjeća, koje misli i koje djeluje, njegovih potreba, motiva i vrijednosnih orijentira / kriterija, koji određuju smjer i rezultate čovjekova djelovanja (pri tome, nas ovdje zanima, u prvom redu, važnost etičkih / pozitivnih, društveno relevantnih aspekata čovjekova života i djelovanja).

Ne ulazeći u bit golemih svjetonazorskih i metodoloških razlika u tumačenju kako čovjekove biti, tako i različitih aspekata i manifestacija njegove biti, postavit ćemo si pitanja, koja su u izravnoj vezi s problemima što ih razmatramo:
- Što je odgovorno za nastanak i produbljivanje uočene globalne krize?
- Koji realni koraci trebaju i mogu biti poduzeti (uzimajući u obzir objektivna ograničenja što ih nameću zakoni Prirode) kako bi se umanjile katastrofalne posljedice globalne krize i kako bi se osigurao daljnji stabilan razvoj civilizacije?

Odgovor na prvo pitanje, ako se uzmu u obzir raspoložive znanstvene spoznaje o ljudskoj prirodi, može, općenito uzevši, biti formuliran na sljedeći način.

Struktura čovjekovih potreba koja se formira na temelju biološki / genetski uvjetovanih urođenih sklonosti načelno je otvoren sustav. U čovjekovoj psihi očigledno nema granica zadovoljenja cijelog spektra različitih potreba (uz izuzetak elementarnih, fizioloških potreba za hranom, krovom nad glavom, zaštitom od nepogode itd.). Posljedica toga je da djelovanje objektivnog zakona maksimalno mogućeg zadovoljenja potreba može biti ograničeno samo realnim ograničenjima što ih čovjeku nameće vanjska sredina, odnosno što ih čovjeku nameću više razine čovjekove psihe u smislu mjerila etičnosti i razumne dovoljnosti. Gdje ti kriteriji izostaju na djelu je psihologija materijalizma (kulta stvari op. prev.), odnosno pretežito potrošačka narav pojedinca. Sve ukazuje na to da je u postojećem (uz neznatna odstupanja) globalnom modelu tržišnoga gospodarstva takav tip ličnosti najčešći.

Ljudska prava, koja se postavljaju (barem formalno) kao jedna od temeljnih humanističkih zasada našega vremena, nisu (uslijed čitavog niza objektivnih uzroka) u svijesti većine ljudi (u globalnim razmjerima) usklađena s odgovarajućom društvenom odgovornošću.

Psihički život «prosječnog» suvremenog čovjeka karakterizira višak negativnih emocija (u odnosu na pozitivne), što predstavlja evolucijsko nasljeđe naše biološke vrste. To čini pojačanima probleme kako na individualnom planu tako i u području odnosa među ljudima, kako u sferi društva tako i u sferi države.

Temeljno evolucijsko načelo postojanja svega živoga je, kao što je poznato, borba za opstanak. U slučaju ljudi - počevši od pračovjeka - ispred biološke evolucije u prvi su plan došle društvena i tehnološka evolucija. U uvjetima velike populacijske raznolikosti (u okvirima rasa i etničkih skupina) te ograničenosti resursa na Zemlji mjesto borbe između vrsta zauzelo je mjesto borbe unutar vrste, koja, kao i u praskozorje ljudskoga roda, ima za cilj dominaciju, ovladavanje izvorima hrane i drugim resursima životnog opstanka (od individualne do međuetničke i nacionalne razine). Maksimalno zaoštravanje konkurencije u potrošački orijentiranom svjetskom gospodarstvu, kao i ogromne mogućnosti što ih pruža znanstveno-tehnički napredak, samo dodatno pojačavaju tu borbu i katastrofičnost njenih posljedica.

U naše vrijeme, zahvaljujući znanstveno-tehničkom napretku, stvaranjem globalnog tržišta kapitala, kapital je uz prirodu i čovjeka postao treća realnost koje se sama reproducira. Uzimajući u obzir da kapital i njegov razvitak određuju (objektivni) ekonomski zakoni (koji su, s točke gledišta čovjeka, slijepi, tj. koji nisu antropomorfni, koji ne uzimaju u obzir čovjekove interese), kapital je postao odlučujući faktor, koji definira globalne prioritete i daljnji razvoj civilizacije. A čovjek je postao objektom izravnog ili neizravnog djelovanja kapitala, de facto prestavši biti subjektom vlastite povijesti.

Raščlamba odnosa unutar složenog sustava «čovjek-priroda-društvo-civilizacija», ako se uzmu u obzir spomenuti temeljni čimbenici, ukazuje na međusobno pojačavanje – na djelu je tzv. pozitivna povratna veza.

Istodobno, dobro je poznato da su u «živim sustavima» kakvima pripada navedeni sustav, ključne povratne veze uvijek negativne, a što osigurava zadržavanja / održavanje životno važnih parametara i mogućnosti razvoja sustava. Za razliku od toga, pojave i procesi degradacije u globalnim razmjerima, navedeni na početku ovoga teksta, imaju tendenciju prema pojačavanju i produbljivanju. Raspoložive snage i čimbenici, usmjereni na održavanje i daljnji razvoj civilizacije neusporedivo su slabiji. Osim toga, izglede za opstanak umanjuju vrlo čvrsti vremenski okviri, što ih objektivno određuju planetarni resursi, uključujući resurse fizičkog i psihičkog zdravlja čovjeka i društva u cjelini.

Rezultati dosadašnjih istraživanja svjedoče o nužnosti neodgodivog prelaska na «alternativnu civilizaciju», koju se još naziva i «civilizacijom razumnih potreba».

S drugim pitanjem – o koracima koje treba poduzeti kako bi kriza bila prevladana, stvari stoje složenije.

U cjelini uzevši, u poznatim istraživanjima došlo se do solidno argumenitranih zaključaka o nužnosti neodgodivog uspostavljanja nove strukture svjetskih institucija i odnosa, temeljenih na općecivilizacijskim prioritetima. Ipak, nikakvih realnih pretpostavki, naročito ako se uzme u obzir sadašnja opasna geopolitička situacija, nema.

Prvih pet problema (vidi početak teksta) načelno mogu biti riješeni u okviru postojeće razine razvijenosti civilizacije i stručnjaci su razradili prilično realistične programe učinkovitog i postupnog poboljšanja stvari u tim sferama.

U općim su crtama već naznačeni programi korjenite preobrazbe cjelokupnog sustava odgoja čovjeka u duhu «civilizacije razumnih potreba». Nije potrebna dodatna argumentacija o nužnosti korjenite promjene prioriteta svjetskog gospodarstva, preorijentacija vektora uporabe kapitala iz totalne potrošnje i naoružavanja u ciljeve globalnog preživljavanja (opstanka).

Očigledna je i potreba usmjerenog i planskog informiranja cjelokupne svjetske javnosti o mogućim alternativama bliske budućnosti čovječanstva, jer bez «kritičke mase» javnog mnijenja nije moguće uspješno realizirati program opstanka.

Ali, sve je to moguće samo ukoliko budu riješeni svi drugi problemi, glede kojih je potrebna sveopća suglasnost. Pokušaji rješavanja tih problema na nacionalnom i regionalnom planu, čak i pod pokroviteljstvom UN-a, ne odgovaraju ozbiljnosti situacije i imaju minorne učinke zato što ne odgovaraju na ključna pitanja našega doba. O tome najočiglednije svjedoči slijed financijskih kriza, posebno Balkanska kriza, čije će posljedice na sudbinu svijeta sezati do u daleku budućnost.

Situaciju čini znatno složenijom činjenica da malobrojna istraživanja, usmjerena na utvrđivanje bitnih, temeljnih uzroka krize dobivaju etiketu «pseudoznanstvenog fanatizma» ili «alarmizma» (neutemeljenog zastrašivanja i uzbunjivanja javnosti). Osim toga, ne samo na razini svakodnevnog života, nego i na znanstvenoj razini njeguju se predodžbe, u osnovi kojih je – uzdanje u instinkt samoodržavnja, koji se hipotetički pripisuje ne samo pojedinim ljudskim skupinama, nego i cijelom čovječanstvu. Pri tome se u potpunosti zanemaruje činjenica da je čovječanstvo razdijeljeno osim nacionalnim granicama također i antagonističkim (međusobno teško pomirljivim) vrijednostima i interesima – financijskim, ideološkim, religijskim, etničkim i drugim.

Široko su, također, rasprostranjena shvaćanja, koja se uzdaju u «tracidionalno evolucijske mjere»: osnivanje lokalnih i regionalnih skupina utjecaja, koje rade na poučavanju i prosvjećivanju pučanstva o problemima globalne krize i sl. Uzdanje u takve mjere može se smatrati neopravdanim već stoga, što se one ne uklapaju u raspoložive reurse povijesnog vremena.

Ne može se ovdje ne spomenuti i tzv. koncepcija «zlatne milijarde» koja se intenzivno razrađuje na Zapadu, prije svega u SAD (premda se o njoj ne govori masovno). Ta koncepcija ima za cilj svim raspoloživim sredstvima osigurati u budućnosti dostojan život pučanstva, u prvom redu, industrijski razvijenih zemalja svijeta (ali i financijske elite širom svijeta). Osim što je ta koncepcija moralno upitna i nedvojbeno neprihvatljiva za ostatak čovječanstva, ta je koncepcija neodrživa i sa znanstvenog stajališta (i bez uobičajenih «izama»). Čovječansto koje je postalo, za sada samo de facto, jednom međusobno zavisnom zajednicom u zajedničkom prostoru obitavanja, može prestati postojati ili preživjeti samo kao cjelina.

Iz svega navedenog jasno se nameće nužnost prihvaćanja «iznuđeno prioritetnih», izvanrednih mjera u razmjerima cijele ljudske zajednice. Pri tome se ima na umu plansko i svrsishodno preoblikovanje cjelokupne strukture vrijednosti, interesa i potreba čovjeka i društva, a također uobičajenih načina njihova zadovoljavanja. Konkretni su ciljevi: smanjenje (do globalno prihvatljive razine) prirodne / nemotivirane agresivnosti i povećanje razine društvene odgovornosti temeljem garantiranog formiranja viših osjećaja ili emocija, drugim riječima «moralnog imuniteta», kojim se za sada odlikuju samo malobrojni ljudi. Jedino tako može se postići prelazak iz sadašnjeg egocentričnog na antropocentrički model načina života i međusobnih odnosa – od pojedinca do čovječanstva u cjelini.

Neke od predloženih mjera, bez sumnje, moguće je uvesti u naš život. No veći dio tih mjera, sa stajališta zdravoga razuma prosječnog suvremenika, naročito uzevši u obzir aktualnu svjetsku realnost, čini se neostvarivima, utopijskima. Predložiti, pak, druge mjere, sa znanstvenog stajališta nije moguće.

Svima je jasno da svaka zemlja, od najsiromašnije do najrazvijenije, mora rješavati svoje probleme, ali ne na račun drugih, kako se to često dandanas čini. Budemo li ignorirali zajedničke probleme, bit će to pogubno za sve nas – premda u stanovitim vremenskim razmacima.

Razjedinjeno čovječanstvo rastrzano unutrašnjim neprijateljstvima sigurno je osuđeno na propast. Samo ujedinjeno ono ima izgleda da preživi (opstane) i dalje se stabilno razvija.

© mr. Sergej Ivanovič Kamenski, Odesa 2004.

Bilješka o autoru:

Sergej Ivanovič Kamenski rođen je 1944. godine u Rusiji. Od rane mladosti živi u Ukrajini. Završio je studij mornaričkog strojarstva, iz kojega je 1979. godine magistrirao. Od 1974. do 1985. radio je kao znanstveni suradnik u različitim znanstveno-tehničkim institutima. Godine 1982 završio je školovanje na Institutu za patente i pronalaske. Dobitnik je 12 autorskih diploma i posjeduje 5 patenata za pronalaske, uglavnom u području svemirske tehnologije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, dvogodišnje nezaposlenosti i završene škole za poduzetnike, osnovao je privatnu tvrtku "Nove tehnologije". Zbog nepovoljnih gospodarskih prilike tvrtku je 2002. godine zatvorio. Od 1984. godine do danas angažiran je na području primjenjene filozofije, posebice se bavi pitanjima globalne krize i globalnog preživljavanja. Napisao je niz znanstvenih i znanstveno-popularnih radova na tu temu. Posljednjih godina redovito gostuje na Televiziji grada Odese u svojstvu nezavisnog eksperta za ključna pitanja znanosti i međunarodnog života. Radi kao profesionalni prevoditelj za engleski jezik te predavač na engleskom jeziku.