Copyright 2020 - Udruga za ruski jezik i kulturu - Общество русского языка и культуры - Societo pri la rusa lingvo kaj kulturo

Claude Adrien Helvétius (1715-1771) jedan je od najistaknutijih francuskih mislilaca razdoblja prosvjetiteljstva. Nakon što je stekao solidno obrazovanje kod isusovaca, dobio je vrlo unosno mjesto visokog poreznog službenika u državnom aparatu. Povjerenu dužnost obavljao je savjesno, ali, došavši ubrzo do spoznaje o nepravdi i nerazumnosti feudalnog poretka, napustio je položaj i povukao se na vlastito imanje. Ondje se posvetio filozofskim razmišljanjima o ljudskoj prirodi, politici i odgoju. Zimi je boravio u Parizu, gdje je organizirao jedan od najpoznatijih filozofskih salona svoga vremena. Taj je salon bio rasadnik napredne filozofske i socijalno-političke misli. Tako je nastalo njegovo glavno djelo "O duhu" ("De l'Esprit"), što ga je dovršio 1758. godine. Djelo je bilo oštro napadano od crkvenih krugova i predstavnika državnog aparata. Godine 1760. bilo je javno spaljeno pred vratima parlamenta, a od Helvétiusa je bilo zatraženo da ga se odrekne. Kako ga se nije htio odreći, bio je prisiljen napustiti Francusku te je ostatak života proveo u izgnanstvu kao lutalica, premda je u mnogim sredinama bio srdačno priman, naročito na dvoru prosvijećenog i naprednog cara Fridricha II. S visoko idealističkog stajališta zaključci Helvétiusa o ljudskoj prirodi i o moralu mogu se doimati previše "prizemnima", "vulgarnima", "materijalističkima", ali zbog svog realizma sigurno zaslužuju da ih se najozbiljnije uzima u obzir. Helvétius je predlagao temeljenje morala ne na apriornim uzvišenim i vječnim idealima, nego na ljudskoj prirodi kakva jest. Osim toga, on je upozoravao da moralne norme velikim dijelom ovise o konkretnim prilikama u konkretnim društvima i povijesnim razdobljima.

MALI IZBOR MISLI C. A. HELVETIUSA

  • Čovjeka nazivamo kreposnim ili poročnim već prema tome je li češće upravljen na dobro ili zlo. (III,16)
  • Nema na zemlji ni čiste vrline ni čiste mane, vrline i mane se isprepliću u svim ljudskim srcima. (III,16)
  • Nitko na zemlji nije savršen, ni u poroku ni u kreposti. (II,2)
  • Onaj koji u svim prilikama jamči za svoju krepost varalica je ili glupan kojega se valja čuvati. (II,2)
  • Nemoguće je čovjeku voljeti dobro zbog dobra, odnosno zlo zbog zla, nego zbog probitka od njih. (II,5)
  • Ugoda i neugoda su jedini pokretači moralnog univerzuma, a samoljublje je jedina osnova na kojoj bi se mogao utemeljiti probitačan moral. (II,24)
  • Bol i užitak su jedine sile koje pokreću moralni svijet. (III,15)
  • Odviše lakomisleno vjerovati u čuda znači vjerovati manje u Boga, a više u varalice. (II,3)
  • Zloporaba vjerskih načela isuviše je česta. (II,24)
  • U moralu, jednako kao i u religiji, mnogo je licemjerja. (II,15)
  • Vječne kazne i užici ostavljaju odviše slab dojam da bismo im mogli žrtvovati zlotvorne ali zato sadašnje užitke. (II,24)
  • Nada u nekažnjivost zlodjela nužno mora u narodu dovesti do porasta zločina. (II,5)
  • Strah guši poročnost, ali ne stvara krepost. (III,16)
  • Dobar odgoj širi znanje i vrline, pa prema tome i sreću u društvu. (III,30)
  • Svatko bi htio biti sretniji nego što je to moguće. (III,17)
  • Većinu ljudi u državi pokreće sila zakona, a ne moralne propovijedi. (II,15)
  • Čovjek je pravedan kad sva njegova djela teže općem dobru. (II,6)
  • Najbrojnija vrsta ljudi je ona, kojoj pripadaju ljudi zaokupljeni isključivo vlastitim probitkom i koji nisu nikada svrnuli pogled na opći probitak. (II,2)
  • Većina ljudi naziva poštenima ona djela, koja su im osobno korisna. (II,2)
  • Kad bi građani mogli ostvariti osobnu sreću samo tako da grade opću dobrobit, jedini lupeži bili bi luđaci. (II,22)
  • Čovječan i umjeren pojedinac vrlo je rijedak; svoju umjerenost čovjek najčešće zahvaljuje - nemoći. (II,3)
  • Ponekad nas od poroka čuva nedostatak sposobnosti. (III,16)
  • Iste vrline su u raznim vremenima bile na raznoj cijeni, već prema nejednakoj korisnosti u razna vremena. (III,14)
  • Tko god se zatvori u jednu sredinu, nužno prihvaća njene predrasude, naročito ako one gode njegovom ponosu. (II,9)
  • Snaga prijateljstva razmjerna je uzajamnoj potrebi ljudi. (III,14)
  • Mir u državi ne svjedoči uvijek o sreći stanovništva. (III,22)
  • Ljudi ograničena duha kleveću one kojih se duh odlikuje čvrstoćom i širinom. (II,3)
  • Kad bi glupani mogli rado bi iz svoje sredine prognali ljude od duha. (II,3)
  • Razum je neovisan o ukusu i običajima u pojedinim zemljama. (II,9)
  • Tko je u sebi spojio plemenitost i prosvjećenost vodič u ponašanju mu je javna dobrobit. (II,6)
  • Jedino mudar čovjek može biti velikodušan. (III,15)
  • Svaki čovjek, ako se nije rodio zao i ako strasti ne zamagljuju bistrovidnost njegova razuma, bit će to blaži što je prosvjećeniji. (II,10)
  • Većina ljudi shvaća samo ideje srodne vlastitim idejama. (II,4)
  • Glupan može imati samo glupana za prijatelja. (II,3)
  • Malo ljudi može svoju misao uzdići iznad uvriježenih misli, a još ih se manje usuđuje izvršiti i reći ono što misle. (III,7)
  • Istina se spoznaje i rađa samo u previranju oprečnih mišljenja. (II,9)
  • Jedna, osamljena činjenica ne daje nikakav dokaz protiv načela koja se zasnivaju na brojnim iskustvima. (III,13)
  • Posljedice se ne mogu promijeniti, a da se ne dira u uzroke. (II,15)
  • Tirani su, bar za života, uvijek bili poštovaniji od dobrih kraljeva. (III,11)
  • Razvratnost je nužna posljedica blagostanja. (II,15)
  • Doba najvećeg blagostanja nekog naroda ujedno je i doba najbliže njegovom padu. (I,3)
  • U siromašnim zemljama stvaraju se neumorne vojske (ljudi) koje mijenjaju sudbinu carstava. (I,3)


Izvor: Claude-Adrien Helvétius O DUHU, "Naprijed", Zagreb 1978.