Copyright 2020 - Udruga za ruski jezik i kulturu - Общество русского языка и культуры - Societo pri la rusa lingvo kaj kulturo

Benjamin Franklin (1706-1790) bio je istaknuti američki državnik, filozof, fizičar, ekonomist i pisac. Bio je neumoran pobornik ljudske slobode. Vjerovao je u razumnost. Bio je personifikacija i simbol prosvjetiteljstva, čovjek s leonardovskim rasponom interesa. Bio je član francuske Akademije znanosti, doktor Oxfordskog sveučilišta, član brojnih europskih znanstvenih udruženja. Jedan je od autora glasovite američke Deklaracije o nezavisnosti, sudjelovao je u sastavljanju prvog američkog ustava. Posljednjih godina života angažirao se na ukidanju ropstva u Sjedinjenim Američkim Državama. Smrt Benjamina Franklina oplakivao je cijeli civilizirani svijet. Religioznost Benjamina Franklina prošla je kroz više razvojnih faza. Prateći evoluciju religioznosti u životu Benjamina Franklina može se pratiti evolucija religioznosti u američkom društvu.

Ta evolucija religioznosti u američkom društvu nije, dakako, plod utjecaja isključivo Benjamina Franklina, ali je Benjamin Franklin nedvojbeno u velikoj mjeri zaslužan za više širine i naprednosti u novijoj američkoj religioznosti u odnosu na ranija stoljeća. U poimanje Boga i svijeta ušle su Franklinovo vrijeme mnoge nove misli kao rezultat znanstvene prosvjećenosti što ju je donijelo doba Isaaca Newtona. Racionalnost je u religiji počela prevladavati nad mističnošću. Temeljem znanstvene prosvjećenosti bio je čudesan poredak svemira, savršeno funkcioniranje prirodnih zakona, uloga čovjeka kao usputnog elementa u velikom planu stvaranja, a ne poimanje Boga kao biblijske osobe čija je glavna briga čovjekovo spasenje. Istovremeno jačala je svijest o nužnosti vjerskih sloboda.

 Još kao dijete, Franklin je počeo sumnjati u istinitost mnogočega što su njegovi roditelji i njihov krug znanaca slijepo prihvaćali. "Moji roditelji su me rano uveli u vjeru i u djetinjstvu su me odgajali u duhu pobožnosti... Međutim, čim sam navršio petnaestu godinu počeo sam sumnjati u jedno za drugim čemu su me učili, nalazeći čitanjem knjiga da i drugi te stvari osporavaju, te sam počeo sumnjati i u samo Otkrivenje." U Bostonu se prvih desetljeća XVIII stoljeća na takvu sumnju gledalo kao na nešto užasno. Sve koji su sumnjali u Otkrivenje držalo se deistima, s tim da za "pravovjernike" Nove Engleske nije bilo velike razlike između deista i ateista.

A deisti su vjerovali u jednog, vrhovnog, svemogućeg Boga. Vjerovali su i u besmrtnost duše. Vjerovali su da će čovjek na drugom svijetu biti nagrađen ili kažnjen već prema svom ponašanju na ovom svijetu. Pri tome su deisti odbacivali Otkrivenje i čuda, držeći da Bog ne krši prirodne zakone koje je sam postavio te da čovjekova vrlina leži upravo u prilagođavanju tim zakonima. Za deiste Sveto pismo nije predstavljalo riječ Božju, sveto Trojstvo i božanstvo Isusa Krista su bili pod sumnjom... Sve je to kako za tradicionalne kalviniste tako i za tradicionalne anglikance predstavljalo strašan grijeh. Dječaku Benjaminu, međutim, deizam je izgledao utoliko logičniji, ukoliko je o njemu više razmišljao i na što je više stavova protiv deizma nailazio. "Do ruku su mi došle neke knjige protiv deizma... Dogodilo se da su one na mene izvršile suprotan utjecaj od onoga kojemu su težile jer su mi se argumenti deista, navedeni u tim knjigama kako bi bili kritizirani, učinili mnogo snažnijima od njihove kritike."

Franklin je pobijao učenje prema kojemu neke stvari predstavljaju grijeh samo zato jer tako kažu Božje zapovijedi. "Otkrivenje kao takvo za mene nije bilo važno, ali sam smatrao kao vjerojatno da su izvjesne radnje, iako možda nisu loše samo zato što ih Otkrivenje zabranjuje niti dobre zato što nam Otkrivenje zapovijeda da ih činimo, zabranjene zato što su loše za nas, odnosno da se njihovo vršenje naređuje zato što su po samoj svojoj prirodi i obzirom na sve okolnosti korisne za nas." Ova misao na neki način predstavlja bit Franklinove filozofije i izražava stajalište većine suvremenih Amerikanaca, bez obzira na učenje crkve kojoj formalno tko pripada. Ne treba ubijati, krasti, lagati, biti požudan ne zato što je Bog tako rekao, nego zbog boli koje te radnje nama i drugima nanose. Sveznajući Bog, naime, uviđa da bi time čovjek naudio sebi te zato i podiže svoj prijeteći prst protiv takvih radnji.

Odlučivši o svojoj religioznosti, Franklin je odmah pristupio zadaći da je izrazi riječima. "Sve sam više bio uvjeren da su istina, iskrenost i poštenje u odnosima čovjeka s čovjekom od najveće važnosti za sretan život pa sa donio izvjesne odluke, što se još uvijek nalaze u mom dnevniku, s namjerom da ih se pridržavam do svoje smrti." Same odluke nisu posebno zanimljive, ali motivi i misao koji su se nalazili u njihovoj biti odražavaju Franklinov lik. Franklin se, naime, brinuo za "sretan život", a ne za bogobojazne apstrakcije. Njega se nije toliko ticao raj ili pakao ili ono što bi Bog mogao reći ili misliti o njegovim djelima. Njemu je, u prvom redu, stalo do sreće na ovom svijetu i sada, stalo mu je do sklada, mira i dobre volje među ljudima kao i do stvarne ljubavi prema bližnjima. To je bilo njegovom osnovnom brigom u životu, pobudom koja se provlačila kroz cijelu njegovu kasniju političku i diplomatsku karijeru, a što je Thomas Jefferson izrekao besmrtnim riječima - "težnja za srećom".

Izvor: Roger Burlingame BENJAMIN FRANKLIN