Copyright 2020 - Udruga za ruski jezik i kulturu - Общество русского языка и культуры - Societo pri la rusa lingvo kaj kulturo

Possunt et stulti sub utrolibet aere nasci:
Possunt et quorum fervida corda micant.

Mogu se u bilo kojoj zemlji roditi glupe tunje,
A mogu i oni, kojima misli sijevaju kao munje.

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

Janus Pannonius - Ivan Česmički (1434-1472) istaknuti je hrvatski humanist i pjesnik.  Rođen je u Česmici kraj Čazme ( u novije vrijeme pretpostavlja se da je rođen u selu Kestenci kraj Aljmaša), a umro je u Medvedgradu kraj Zagreba. Imao je 13 godina kada je otišao u Italiju. U Italiji se školovao 11 godina (u Firenci, Mlecima, Veroni, Ferrari, Padovi). Odlično je vladao latinskim i grčkim jezikom. Sa 16 godina postao je jedan od najglasovitijih pjesnika svoga doba. Najviše je pisao epigrame, ali njegovao je i druge pjesničke vrste (panegirike, svadbene pjesme, elegije). Bio je vrlo široka duha, osamljeni humanist u sredini u koju renesansa još nije bila prodrla, pjesnik bez prethodnika i bez nasljednika, izoliran od jadranskih humanista. Prevodio je s grčkoga na latinski djela Homera, Plutarha, Demostena, Plotina. Njegova su djela tiskana Beču, Mlecima, Bologni, Krakovu i drugdje, a sabrana djela su mu objavljena 1784. u Utrechtu. Godine 1459. imenovan je biskupom u Pečuhu (Ugarska), ali kako je sudjelovao u neuspjeloj uroti protiv kralja Matije Korvina, što ju je vodio ostrogonski primas Ivan Vitez od Sredne, sklonio se kod vlasnika Medvedgrada, I Thuza, gdje je i umro.

Prema: OPĆA ENCIKLOPEDIJA sv. 4, "Jugoslavenski leksikografski zavod", Zagreb 1978.



MALI IZBOR EPIGRAMA I PJESAMA JANA PANONIUSA


DE SUIS EPIGRAMMATIS

Ludimus ecce jocos, ades huc non tetrice Lector,
Tu procul hinc contra tetrice Lector abi.
Triste supercillium cum sit tibi, ne lege nugas,
Aut si forte legis, pone supercilium.

MOJI EPIGRAMI

Hajd' amo, veseli čitaoče!
Smijeh i šala sad mi se zbija.
A bježi, ukloni mi se što dalje,
Ti, čitaoče, kome šala ne prija.

Kada si pogleda mrka i tužna,
Ne čitaj moje vesele zbrke.
Ili pak, ako ih slučajno čitaš,
Razvedri svoje obrve mrke.

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

DE SE IPSO (I)

Tu qui nocturnum tentas accendere lychnum,
Ne silicis venas quaerito, neve focos.
Cor tribuet nostrum lumen tibi, nam mihi saevis
Flammavit facibus pectora durus amor.

O SEBI

Ti, što želiš upaliti svjetiljku noćnu,
Ne traži kremen ni ognjišta plam,
Jer srce moje ljubavnim žarom plamti:
I svjetiljku ću ti srcem svojim upaliti sam.

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

DE SE IPSO (II)

Nudus humum scandi, nudus terrae ima subibo,
Quid frustra afflicitor nuda suprema videnas?

OPET O SEBI

Bez ičega sam na zemlju došo,
U zemlju sići ću prazan posvema.
Zašto da onda žalim, kad vidim,
Da za grobom ničega nema?

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

DE DIVITE LAUDANTE PAUPERIEM

Candida restituit, versi clementia fati,
Tristor abstulerat quas tibi casus, opes,
Laudata veterum tu paupertate virorum,
De Cincinnatis disseris, et Curiis.
Sic ubi securos tetigit jam navita portus,
Ventorum faciles dispicit ille minas.
Cum miser es, mihi tunc Mathia, stoicus esto,
Nunc impune tibi fortia bella volant.

BOGATAŠ HVALI SIROMAŠTVO

Sreća se okrenu, dobrota odjednom obuze ti grudi,
Kada tvoje bogatstvo odnese slučaj hudi.
Slavno siromaštvo drevnih ljudi sada ti se mili,
Sad pričaš, kakvi su Cincinati i Kuriji bili.
Tako i mornar, kada već stigne u sigurnu luku,
Prezrivo gleda na mora bijesnu buku.
Budući da si siromašan, sad stoik mi budi, Mate,
Sad bure mogu bjesniti bez ikakve štete za te.

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

AD STOICUM

Virtutum nihil exteris egentem,
Invictam, inviolabilem, incoactam,
Semper, Stoice, praedicas έχέφρον
Quam qui pectore possidebit alto,
Nudus mille, licet ferat labores,
Plagas, vulnera, carceres, catenas,
Quamvis per cumulos Lybissae arenae,
Arctoaeve nimis vagetur exul:
Non, inquis, poterit miser vocari:
Sed semper bene vivet, et beate.
Respondere sinis tibi, me έχέφρον
Concedo, bene, sed nego beate.
Aut pugnantia copulare, si vis,
Dicas hunc misere, licet beate:
Sin perstas, et adhuc tenere crudum,
Ac defendere dogma perseveras,
Dii talem tibi dent beatitatem.


STOIKU

Ništa ne pomažeš onom, bez hrabrosti tko je,
Več uvijek predikuješ iste riječi svoje:
Neslomivu, stamenu, sačuvaj mirnoću.
Kome je u duši snaga mirnoće ove,
Taj će i go podnijeti na tisuće muka,
Udarce, rane, tamnice, okove.
Pa makar da po žegi pustinjskoj bludi
Ko prognanik i po ledu sjeverne studi,
Toga, veliš, nitko ne će bijednim zvati,
Nego će on uvijek sretno živovati.
Dopuštaš si da me mirnim sretnikom nazoveš;
Miran jesam, ali ne i sretan, brale.
Il' ako želiš protivštine spojiti u jedno,
Sretno i zlo živjeti nek ti je svejedno.
No ako i dalje ostaješ pri svom tvrdoglavo
I braniti nastavljaš svoj poučak mali,
Bogovi onda tebi takvu sreću dali.

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

AD GALLUM

Galle, rogas quae sit perfectae regula vitae:
Ne facias, nolis quod fieri ipse tibi.

GALU

Gale, pitaš, koji vrhovni zakon mora voditi ljude:
Ne čini drugome ono, što ne želiš tebi da bude!

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

PRO PACE

O Pater omnipotens qui coelum et sidera solus
Aeterna ditione premis, defige potentes
His miseris oculos  terris, quas Marte feroci
Vastari cernis, longoque perire duello.
Et nobis tandem tribuas Pater optime pacem:
Quae mala cuncta procul, mortesque repellit acerbas.

ZA MIR

Svemogući oče, koji nebo i zvijezda krijes
Pod vječnom držiš vlašću, oči svoje moćne
Obrni na zemlju bijednu ovu, koju Martov bijes
Na očigled tebi pustoši i u dugom uništava ratu.
Napokon, o predobri oče, mir nam svima podari,
Koji daleko crnu otklanja smrt i sve opake stvari.

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

LJUDSKI UDES

Svemogući na Olimpu svome je sjedio visoko
I pod sobom na sve osnove ljudske upirao oko.

Promatrao je prostranstva mora i zemalja širine
I zvijezde, što god ih se krije sred zvjezdane visine.

Pokatkad bi duboko prozro u ljudska zbivanja razna,
Da težnje ljudskoga duha otkrije i sazna.

Da život, običaje, da želje i radosti upozna,
Od čega tko bježi i što slijedi, da dozna.

Opazi da je zemlja u mrežu mnogih obmana pala,
I vidje oblike tolikih opačina i toliko vidje zala.

Bezumne ljudske brige i želje nevaljale svuda vidi,
I nigdje nijednog čovjeka, koji se bogova boji i stidi.

Ovaj traži, da gradove smrvi mač i ognja sila,
Da bezbrojna odasvud blaga sebi nagomila.

Ovaj oružjem zakone krši, nit ljude nit bogove časti,
I teži, da države tuđe podvrgne svojoj vlasti.

Jedni na braću oružjem srću i na roditelje mile,
Drugi sa svojima bojeve ljute vode, klete sile.

Mnogima se lopovluk sviđa, dobiti, grabeži ljuti.
Avaj, i hramovi su opljačkani, a bogovi svrgnuti.

Gospodara ovaj vara, roditelja vlastito dijete,
A onaj kupcu razne prevare podmeće i plete.

Drugima se rasipnost silna sviđa i raskoš sjajna,
Pa zadovoljni podižu sebi zdanja veličajna.

Drugi za pohotom gramze, u strasti izgaraju bez duše,
A treći se oblaporni u silnoj proždrljivosti guše.

Ovi za zlodjela preziru kaznu na drugom svijetu
I nagradu, koja sigurno čeka dušu svetu.

Težnjama ovim i djelima ljudi preneražen Otac nato,
Zažali, što se toliko osililo ovo prosto blato.

Rastuži se i ujedno gnjevom silenim planu,
Grudi mu srđbom teškom uzbukte, i bolom zavijati stanu.

Kao u času, kad vrenje zabuči sred uskipjela kotla,
Il' sumporna voda, kada zašumi udno gorskoga grotla.

Napokon, čim se u njemu malo umiriše srđbe ove,
Sa sviju strana nebeskih božanski zbor sazove.

Odasvud pristižu nebesnici, i sve k njemu povrvi,
Tada sa prijestolja svoga on progovori prvi:

"Da li što pazite nebesnici na ljude, na vaš plod?
Zar ne vidite, dokle je već dosrljao ljudski rod?

Zar naše strpljenje ne će najzad pronaći tome kraj?
Il možda i dalje treba podnositi zločin taj?

Da li je za krepost na zemlji cijeloj i jedan ostao kut?
Zar zločinu na zemlji nije svuda otvoren put?

Da li mamena glad za zlatom, ili za vlašću strast,
Smatra nešto nepravdom? Kome je na srcu čast?

Proždrljivost zarazi sve, svi ljudi u blud greznu,
Život propade sav u grabežljivog zjala bezdnu.

Već običaji, zakoni svi i sva prava su odagnana,
Vjera, ljubav i vjernost ona iz prastarih dana.

Pokolji, ratovi bjesne, krv obilno zemljom se lije,
Od vlastite djece roditelj siguran više nije.

Skršivši među se zakone čovječanstvo se srazi,
I sve obrnuv naglavce u propast svoju gazi.

U nevaljalstvo zemlja tone, već visi samo o niti,
I sav ljudski rod u bezdan strmoglavo hiti.

Nas niti znaju nit vjeruju, da u nebu živimo sada,
Niti da vladar postoji, koji nad svim nebesima vlada.

Preziru sile nebeske, svak paklu se ruga i psuje,
I recite, tko li na zemlji moć našu i volju štuje.

Jao, taj nezahvalni rod mržnja sada tače,
što ga na svoju stvorismo sliku i od meke ilovače.

I more i zemlju, i sam naš stan vrh Olimpa brijega
Zar ne stvoriše naše ruke, same, ni od čega?

Tko blagom opskrbi zemlju, tko ribama ispuni more,
Tko zvijezde sjajne postavi na blistavo nebo gore?

Tko ne zna, da je sve stvoreno milošću našom i moći,
Pa ipak su, uza sve ovo, ostali ljudi u zloći.

Dadosmo im zemlju, prepunu raznog ploda,
Dadosmo more, sve dokle mu se široka prostire voda.

Obećasmo im i samo kraljevstvo naše na kraju,
I odredismo, da sudionici budu u našemu raju.

A oni, zanijeti gospodstvom, u sreći, u obilju svom,
Dobrotu našu zamijeniše metežom i zlom.

U lijenosti dušu gube, sred rasipnosti bludne,
Izopačuju se, propadaju na načine čudne.

Ali ja ipak ostao sam dobrim ocem svima,
I ljudski rod i dalje od mene obilje prima.

S vrhunca neba predadoh im zakone svete,
Al' zakone moje prezre glas te gomile proklete.

Poslasmo im i proroke, proroke prezreše bogodane,
Poslasmo ljude grozovite, no nitko da uplašen stane.

Najzad, nije me mrzilo nit moglo da me spriječi,
Da i sina pošaljem, začetog od božanske riječi.

Sišao sam odozgo, na zemlju siđosmo oba,
Sjedištem bila nam, Dijevo, djevičanska tvoja utroba.

O sveci moji, vi ste svjedoci, kakvim su mukama mene
Te gomile mučile, mojom smrću otkupljene.

Al' šutim u svojoj kobi, baš njome je moro da strada
Ovaj propali svijet; no tko od vas nije bezbroj podnio jada?

Kolike pogubi mač, kolike voda, kolike uništi vatra,
Kolike ljude žvalo divlje zvjeradi satra?

Zar da čekamo, da sa neba nas oboriti stignu
I da, navalivši vrda do neba, na nas oružje dignu?

Uklonimo tvorce zločina, uzroke, zbog kojih patimo,
Mrski taj rod razornim ognjem smlatimo.

Već dosta nam je te ljudske oholosti i bruke,
Dosta i vama, nebesnici, i tebi, Dijevo, dosta muke.

Prestani, majko, riječima me suznim salijetati,
Prestanite i vi molbe mi uzaludne slati.

Pomislite na dobrobit opću, među se nađite sklada,
Zemlju i nebo izbaviti valja od tolikih jada."

Zgranuti riječima takvim zažagore uzbunom brujno,
U potmulom zvuku se gušilo mrmljanje jedva čujno.

Kao što vjetar se digne daleko u tamnoj gori,
I u dubini se voda zaljuja, zašumori,

Tako i ovdje pretužna majka, poniknuvši nikom,
Ponizno ovo progovori prigušenim krikom:

"Sine, ta što mi još osta, ti majci si jedina nada,
Jedino u tvoje ime se uzdajuć govorim sada.

Preblagi sine, što u jarost nedostojnu planu?
Kakav to novi je uzrok tvom gnjevu nenadanu?

Kakva uvrijediše tvoje božanstvo zlodjela golema,
Da nikakve milosti više ni za koga nema?

Zar blagost ne pobjeđuje tvoja svaku zloću i krivnju?
Zar tuđa šteta i bijeda ne umanjuje tvoju krivnju?

Koga kazniti, koga uništiti spremaš se, moj sine?
S kime to ratuješ, o najveći u carstvu nebeske visine?

Zar zalog ljubavi svoje da gubiš, djecu ljudskoga puka,
Što ga od gipke, mekane gline, izvaja tvoja ruka?

Što ti koristi s dušmaninom nejakim voditi boj?
Što ti koristi bjesniti sve više na plijen svoj?

Zar će ti rat s tim prostim rodom koristan da bude?
Ili, kakvu češ hvalu steći uništivši te ljude,

Kojima mora, kojima kopna i sve ostalo preda.
O sine, zar će od koristi biti zemlja pusta, bez reda?

Dakle, uzalud napori, koji stvoriše ovaj svijet,
Uzalud zemlja će neumorno svoj kružni vršiti let.

Besciljno će sijati zvijezde sa neba blistavo plava,
Putanjama će poznatim svojim kružiti one badava.

Kome će bezbrojni nositi plod zemlja od plodnosti svijena?
Za koga će tolika blaga čuvati krcata utroba njena?

Kome će hraniti stada svoja: ptice i divljač, kome?
Kome će ona hraniti ribe u valu nemirnome?

Bez ljudi tako sva dobra će propasti, moj sine.
Zar ćeš dopustit, da djelo tvoje tako u truleži gine?

Zar ćeš, i pobožne smlativši, dati da zemljom pustoš hara,
I nikakav da baštinik ne ostane tolikih tvojih dobara?

No, tebi tako se svidje: nek je sve sazdano uzalud,
I neka, sine, propane toliko djelo, toliki trud.

Zar si doista mogao sa neba na zemlju saći,
I uzaludno iz moga rodnoga krila izaći?

Uzalud zar si dao se mukama raznim strti,
O sine, i umrijeti onako nedostojnom smrti?

Zar će uzalud trpjeti tolike patnje i boli
Pravedna družba, što tvoje zakone štuje i voli?

Ako već misao na tolike napore potaknula te ne bi,
A ono neka te potakne hvala, koju zemlja duguje tebi.

I tko će ti služiti službe, tko štovati mjesta ti sveta?
Tko li će ime tvoje raznositi širom svijeta?

Nikada više ti proštenik ni poklonik ne će doći,
Božanstvo tvoje i moć na zemlji zauvijek će proći.

Na nebu ćeš dokoniti, neslavno vući dane vijeka svoga,
I djela tvoja ne će od tebe činiti nikakva Boga.

Kome ćeš milosti pružiti, kog krivca kaznom šinuti,
Pred kim ćeš, u božanskoj moći, kao Bog sinuti?

Besciljno ćeš munje svoje na zemlju pustu survavati,
Niti će biti koga, tko će se tvojih gromova užasavati.

Ni oca više, ni kralja, ni suca sred svijeta nestalog.
Što da duljim? S propalom zemljom prestat će i Bog.

Božanstvo ne čine kipovi, ni hramovi, ni oltari,
Već svevlašće, već vrhovništvo iznad sviju stvari.

Nad kime ćeš dalje vladati, kome će sud tvoj da sudi,
Ako gnjevom nestane tebi podložnih ljudi?

Dakako, ljudi revno griješe, vrlina leži na tlima,
I nitko više na zemlji da Boga se boji i štima.

Posrće katkada i po raznim bespućima bludi
Slabašni ovaj, priznajem, čovječji soj ludi.

Što da rade ti sužnji u bijednoj tamnici tijela?
Što da radi ta smjesa od blata smiješana cijela?

Pa i ti također, bez straha potvrdit ću to smjelo,
Ljudima dao si povoda i gradiva za zlo djelo.

Slabe si čovjeku sposobnosti i poticaj dao mu mali,
I mekušne mu udove od krhke ilovače sali.

Što da iznosim te mahnite im raskoši i tolika čuda,
Proždrljivost nenasitnu i neutažive nagone bluda?

Osim toga, taj život, ma koliko izložen pogiblima,
Kolikim samo nevoljnu mene neprekidno bije zlima.

I zar je čudno, što ljudsko srce katkad u grijeh pada?
Ta tko može tolike lukavštine da svlada?

No ipak, uviđaju prestupke, grijehe svoje ne taje
I oproštenje i milost mole za svoje prekršaje.

I nisu ipak tako velike krivice ljudskih mana,
Ako ti istina o jadnim ljudima nije strana.

Kreposti njihove i pobožnosti velike po cijelom svijetu ima,
I sva je zemlja krcata posvuda tvojim svetištima.

Pogledaj, kako odasvud okružuju nebeski dvor tvoj svet
Pobožne duše! A tko ih je dao, ako ne ovaj svijet?

No, nek su i veliki ljudski grijesi, i neka nigdje na svijetu
Pobožnosti nema, i neka ti nitko ne odaje poštu svetu.

Kazni krivce, ako ti do općeg pomilovanja nije,
To ti je dolično, i svi smatraju, da je pravednije.

Ako ipak baš nikakvi razlozi ne mogu te saviti,
I čvrsto si riješen cijelu zemlju teškom kaznom smlaviti,

Ošini griješne kaznama i samo škodljiva tijela,
A nedužne neka poštedi tvoja pravedna strijela.

Veliko je bilo, štogod si kome na molbu zajamčio bio,
A čime se čovjek, premda pohlepan, koristit nije smio.

A koliko je tek to, da je sav ušao u koricu kruha tog,
U kružić se uzani zatvorio sam veliki Bog.

Koliko je to, da nam se tako sav na uživanje daje,
A da pri tome ipak nimalo manji ne ostaje.

Darovaši ono Isus je zasjenio ljubavi svoje plam,
Dajuć nam sebe darima svojim natkriljuje sebe sam.

Na kraju žrtvovao sebe ja sama. O ljubavi, tko da te shvati!
On, koji žrtva bješe već jednom, što mogaše više još dati?"

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

Izvor: Ivan Česmički - Janus Panonius PJESME I EPIGRAMI, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb MCMLI.

Ilustracija: http://mek.niif.hu/01900/01918/html/index484.htm