Copyright 2019 - Udruga za ruski jezik i kulturu - Общество русского языка и культуры - Societo pri la rusa lingvo kaj kulturo


Napomena urednika Portala Humanitas: U tekstu koji slijedi prezentiran je sekularni humanizam ruske i mnogih drugih humanističkih organizacija širom svijeta. Takav humanizam je danas sve rašireniji i gotovo je posvuda dominantan. Projekt Humanitas, u duhu hrvatske humanističke tradicije, posebno tragom koncepcije humanizma koju je zagovarao 2007. godine preminuli hrvatski akademik Ivan Supek, nastoji ići putem univerzalnog humanizma. Humanizam je u svojim počecima u razdoblju Renesanse bio univerzalan i smatramo to idealom koji vrijedi nastaviti. Zato se radije odlučujemo za ciceronovsku odrednicu "humanitas" u nazivima koje koristimo, nego za odrednicu "humanizam" tj. "humanistički". Svejedno, tekst koji slijedi izuzetno je vrijedna prezentacija humanizma kao svjetonazora i intelektualnog, kulturnog i moralnog pokreta, a sekularni humanizam, bez sumnje, ima svoje legitimno mjesto u kontekstu univerzalnog humanizma, jednako kao i, primjerice, kršćanski i svaki drugi - neisključivi - humanizam. Uostalom, humanizam koji bi bio isključiv - ne bi bio humanizam.

Humanizam (od latinske riječi humanus – ljudski, čovječan) je svjetonazor koji proklamira vrijednost čovjeka, njegovo pravo na sreću, razvoj i oslobađanje svojih pozitivnih potencijala, na slobodno i odgovorno sudjelovanje u životu svijeta i društva.

Humanističke ideje zajedničke su mnogim ljudima. To humanizam čini ne samo svjetonazorom pojedinaca, nego općedruštvenom pojavom.

Prvi izdanci humanizma vidljivi su već u grčko-rimskoj kulturi, naročito u Ateni V. stoljeća prije Krista. Nakon toga humanizam je došao do izražaja u razdoblju Renesanse i Prosvjetiteljstva, a također u XIX. I XX. stoljeću. Društveni karakter humanizma daje mu još jednu definiciju. Humanizam je kolektivni svjetonazor i kulturno-povijesna tradicija koja se pojavila u starogrčkoj civilizaciji, razvijala se u kasnijim stoljećima i očuvala se u suvremenoj kulturi kao općeljudska vrijednost.

Humanizam prihvaćaju i prakticiraju mnogi ljudi i to mu daje obilježje programa za društvene promjene, moralne snage, širokog i međunarodnog kulturnog pokreta.

Obzirom da se humanizam kao svjetonazor ne veže ni uz koji specifični filozofski ili drugi sustav ideja, povijesno i teoretski ima mnogo humanističkih struja i škola. Najznačajnije su među njima - religiozni i svjetovni (sekularni ili građanski) humanizam.

Humanizam ima kako deskriptivni karakter, kad nudi ljudima određenu sliku svijeta, tako i preskriptivni (normativni), postavljajući čovjeku određena pravila ponašanja. Teoretski uzevši, humanist je, prije svega, onaj tko je dobrohotan, svjestan i odgovoran čovjek, razuman i pravedan. Kad se čovjek odlučuje za čovječnost kao temelj svog svjetonazora to nije samo afirmacija pozitivnog u čovjeku nego i preuzimanje određenih obveza pred samim sobom. Zahtjevi koje sekularni humanizam stavlja pred čovjeka su različiti: (1) osobni (egzistencijalni); (2) moralni, (3) građanski ili pravni; (4) estetski; (5) intelektualni; (6) ekološki.  

Među prve zahtjeve pripadaju zahtjevi zdravog i osmišljenog života, među druge - pridržavanje općeprihvaćenih moralnih normi, među treće - pridržavanje zakonskih normi života s drugim ljudima definiranih u pravednom i demokratski usvojenom ustavu, među četvrte - njegovanje estetskog ukusa, sposobnost razlikovanja lijepoga od ružnoga, među pete - kultiviranje razumskih i spoznajnih sposobnosti te kritičkog mišljenja, među šeste - pridržavanje ekološke etike s ciljem očuvanja i ozdravljenja okoliša.

Duhu humanizma je od samih početaka bilo vlastito poštovanje razuma, spoznajnih, moralnih i građanskih vrlina. Zato humanizam pridaje veliku važnost ideji prosvjećenosti i samoobrazovanja. To nam daje za pravo smatrati humanizam sustavom znanja, psihologijom i koncepcijom odgoja.

Suvremeni svjetovni humanizam je, dakle, i sustav znanja, čiji su osnovni elementi antropološka, filozofska, psihološka, pravna, ekološka i pedagoška znanja. S metodološke i sadržajne točke gledanja, sekularni humanizam se temelji na znanstvenoj slici svijeta (znanstvenom svjetonazoru), općeprihvaćenim (elementarnim) moralnim normama, znanstvenom (metodološkom ili selektivnom) skepticizmu, zdravom razumu i najnovijim oblicima racionalnosti. U krug najvažnijih metodoloških principa humanizma spada princip slobodnog kritičkog istraživanja, što podrazumijeva ne samo osnovne karakteristike znanstvenog načina mišljenja, nego i ideju proširenja principa i djelovanja razuma na sva područja prirode, društva i ljudskog ponašanja. To znači nedopustivost ograničavanja znanstveno-racionalne spoznaje i eksperimentalnog istraživanja u bilo kojem području kulture, uključujući etiku, politiku, religiju, paranormalne fenomene, medicinu. Pri tome, dakako, ta istraživanja ne smiju biti nezakonita i ne smiju narušavati osnovne etičke principe karakteristične za konkretnu zajednicu.

Sekularni humanizam ne prihvaća religiozno viđenje prirode čovjeka i univerzuma, prema kojemu niti razum, niti znanost, niti - koliko god pouzdani bili - iskustvo ili eksperiment, nisu u stanju dokučiti realnost transcedentnog (nadnaravnog) niti u čovjeku, niti u sredini koja ga okružuje. Uz to, sekulaarni humanisti zagovaraju načelo slobode savjesti i odvojenosti crkve od države i škole. Oni su protiv politizacije i ideologizacije kako religioznog tako i humanističkog svjetonazora, jer smatraju pogrešnim, štoviše neprihvatljivim, instrumentalizaciju tih svjetonazora u oruđa i sredstva borbe za političku i/ili duhovnu vlast u društvu. Takvo stajalište predodređuje pravobraniteljsku ulogu humanizma kao društvenog pokreta i komponente građanskog društva.

Zagovornici takvog svjetonazora nastanak humanizma povezuju sa zakonitostima svjetskog kozmičko-evolucijskog procesa, tj, humanizam je za njih prirodni rezultat svjetske evolucije. Humanizam karakteriziraju osnovne crte razvoja svijeta: stvaralaštvo i otvorenost, probabilizam i vjerojatnost, prirodna singularnost. Potonje znači da uslijed jedinstvenosti postojanja svijeta postoje jedinstveni dubinski (ontološki) korijeni čovjeka kao bića. Iz ovoga, između ostalog, proizlazi da je prirodna jednakost ljudi najvažniji čimbenik njihove jednakosti jednog prema drugom, čimbenik jedinstva ljudskog roda. Takva jednakost predstavlja prvu i polaznu pretpostavku humanizma kao općeljudskog svjetonazora, koji sve ljude na Zemlji izjednačava u dostojanstvu, pravima i slobodama.

Takvom humanističkom svjetonazoru strana je svaka teleološka koncepcija razvoja prirode i društva. Niti univerzum, niti ljudski rod, niti ličnost ne sadrže u sebi božanski naum niti bilo kakav konkretni i poznati cilj (ideal) svoje dinamike. Svijet, društvo i čovjek otvoreni su, slobodni i istodobno unutarnje determinirani sustavi. Ne priznajući nikakve konačne svrhe ljudskog razvoja, sekularni humanizam, istodobno, formulira općenite ideale - regulative. Jedna je društvena: slobodno, demokratsko, razumno i pravedno ustrojeno društvo: druga je osobna - slobodna, zdrava i stvaralačka ličnost, s maksimumom mogućnosti što joj ih daju vlastito tijelo, razum, volja, sposobnosti, imovina, jednako kao i prirodni i društveni uvjeti u kojima osoba živi.

Prema jednoj od humanističkih definicija - čovjek je jedinstvo fizikalno-kemijskih, fizioloških, bioloških, psihičkih i svjetonazorskih procesa koji su u tijesnoj vezi s društvenim i prirodnim procesima. Smisao humanizma kao procesa samousavršavanja je cjelovita zdrava ličnost. Za takvu je ličnost karakteristično odnosno takva ličnost treba težiti ne samo za fizičkim, nego i psihičkim, intelektualnim, svjetonazorskim (u prvom redu moralnim), socijalnim (harmonična socijalizacija), noosfernim i ekološkim zdravljem.

S predmetno-sadržajne točke gledišta, humanizam je svjetonazor u čijem je središtu ideja čovjeka kao najviše vrijednosti s obzirom na sve druge moguće duhovno-tjelesne vrijednosti. Ličnost se u humanizmu definira kao polazišna realnost, apsolutna u odnosu na sebe samu i relativna (jedna od mnogih) u odnosu na sve ostale vrijednosti.

S humanističke točke gledišta postoji ili mora postojati ravnopravnost čovjeku u odnosu na drugog čovjeka, prirodu, društvo i sve ostale, njemu poznate ili još nepoznate, realnosti i bića. To znači da humanizam ne prihvaća postojanje bilo čega višeg od čovjeka, bio to neki princip, neki socijum ili, recimo, Bog.

Humanizam dopušta mogućnost geneze, evolucijskog razvoja, stvaranja i izgradnje ličnosti, ali ne prihvaća redukciju, tj. svođenje biti čovjeka na bilo što, što nije čovjek, i što je bezlično: priroda, društvo, onostranost, nebitak (ništa), nepoznato itd. Bit čovjeka je ono što čovjek sam stječe, izgrađuje i ostvaruje u sebi i u svijetu u kojem se rađa, živi i djeluje. Čovjek je stvor, biće, koje u završnoj fazi svoj nastanka sudjeluje u rađanju sebe kao bića razumnog, samosvjesnog, dostojnog i ravnopravnog sebi sličnima, društvu i svijetu.

Sekularni humanizam je svjetonazor čiji je tvorac sam čovjek, to je svjetovni, univerzalno-građanski svjetonazor koji se prenosi od čovjeka čovjeku i izražava ideju apsolutnog dostojanstva ličnosti, njegovu samostalnost izvanjski relativnu, ali nezaustavljivo napredujuću prema apsolutu, samodostatnost i ravnopravnost pred licem društva i svijeta, poznatog i nepoznatog u čovjeku.

Psihološki, humanizam je moderni oblik životne orijentacije čovjeka koja u sebi uključuje racionalnost, kritičnost, skepticizam, empatiju, stoicizam, toleranciju, suzdržanost, opreznost, optimizam, ljubav prema životu, slobodu, odvažnost, nadu, fantaziju i stvaralačku imaginaciju.  Kao način mišljenja, humanizam je afirmativan i pozitivan, svojstvena mu je uvjerenost u neograničene mogućnosti samousavršavanja čovjeka, u neiscrpnost njegovih emocionalnih, spoznajnih, adaptivnih, preobrazujućih i stvaralačkih sposobnosti.

Humanizam je nije zatvoreni svjetonazor, on je otvoren svakome, tko se sam ne smatra njegovim protivnikom, humanizam podrazumijeva otvorenost, dinamizam i razvoj, mogućnost radikalnog preispitivanja vlastitih zasada pred licem promjena i novih perspektiva čovjeka i svijeta (princip falibilizma).

Humanistički svjetonazor priznaje postojanje odnosno mogućnost antihumanog u čovjekovoj ličnosti, ali podrazumijeva nastojanje oko maksimalnog ograničavanja snage i područja utjecaja mračne strane ljudskog bića. Pri tome, humanizam je duboko uvjeren da su ljudi u stanju sve uspješnije i sigurnije obuzdavati svoje negativne osobine u procesu samousavršavanja čovjeka i postupnog razvoja svjetske civilizacije.

Humanizam, kao i svaki drugi svjetonazor, predstavlja fenomen koji treba biti sekundaran u odnosu na čovjeka odnosno ljude, uključujući humaniste - grupe i socijalne slojeve prisutne u svakom društvu. Humanizam je neodvojiv od samosvijesti realnih ljudi, svjesnih mogućnosti nesavjesne primjene humanističkih ideja na štetu čovjeka i stoga kritičnih, odlučnih suprotstaviti se prirodnoj tendenciji svake ideje da dominira nad ličnošću, da si ličnost podredi.

Kao društveni fenomen - humanizam predstavlja nastojanje ljudi koje povezuje humanistički svjetonazor da prakticiraju humanistička načela na dobrobit svih i svakoga, da nastoje oko maksimalne humanizacije odnosa između čovjeka i čovjeka, čovjeka i društva, čovjeka i države, društva i države.

Humanizam je više od samo etičke doktrine jer si uzima za cilj oblikovati u jednu cjelinu i sistematizirati sva područja u kojima se očituje čovječnost čovjeka. To znači da se u okviru humanističkog projekta integriraju i kultiviraju na razini svjetonazora i načina života moralne, građansko-pravne, političke, socijalne, nacionalne i globalne, filozofske, estetičke, znanstvene, životnosmisaone, ekološke i sve druge ljudske vrijednosti.

Humanizam pridonosi uvidu u obujam i zakonitu raznolikost, pluralizam političkih vrijednosti, od kojih zahtijeva samo da općeljudske vrijednosti imaju za svoj zajednički temelj. U dijalogu, konkurenciji i razmjeni političkih ideja u društvu humanizam može imati i ima sljedeće funkcije: komunikativnu (funkcija priopćavanja i prijenosa političkih poruka), integrativnu (funkcija objedinjavanja), koordinirajuću (funkcija usklađivanja i organiziranja) i funkciju usuglašavanja (izmirenja, traženja kompromisa i sporazuma).

Humanizam nudi svim političkim strankama i pokretima koji su legalni, koji nisu diktatorski ili ekstremistički, cjelovit, otvoren i dinamičan sustav općepolitičkih i socijalnih vrijednosti, koje mogu humanizirati političke tendencije, institucije i odnose.

Obzirom da nije ideologija, humanizam nije i ne treba biti službenom državnom doktrinom (ako se takvom "doktrinom" ne smatraju ljudska i građanska prava), baš kao ni religijom u bilo kojem obliku.

Humanizam je suvremeni znanstveno orijentirani skepticizam, koji preferira trezven i kritičan odnos prema takozvanim paranormalnim, izvanosjetilnim, okultnim, magijskim, spiritističkim, vidjelačkim, astrološkim, telekinetičkim i sličnim pojavama. Pravilo je humanizma - svjedočenja o takvim pojavama treba podvrći nezavisnom i objektivnom znanstvenom istraživanju.

*      *      *

Obzirom da se humanizam izvorno nije shvaćao kao teorija, nego kao pogled na svijet, tj. nešto što se ne može odvojiti od ličnog i društvenog života čovjeka, u kulturi se humanizam manifestirao kao društvena pojava, praksa ljudi kojima su zajedničke osnovne ideje takvog gledanja na stvarnost. Sve do kraja XIX. stoljeća svjetska kultura nije znala za iole organizirane oblike izražavanja i prakse humanizma. Začeci budućih humanističkih organizacija datiraju s prijelaza iz XIX. u XX. stoljeće u Engleskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj i drugim zemljama Zapada.

U širokom, društveno-kulturnom smislu humanizam iz druge polovine XIX. stoljeća bio je naročito tijesno povezan s angloameričkim liberalizmom i socijalizmom, njemačkom socijaldemokracijom, francuskom socijalističkom misli. Prvi značajniji oblici organiziranog humanizma pojavili su se oko časopisa «Freethinker» (počeo izlaziti 1881. u Londonu), Svjetskog saveza slobodnih mislilaca (World Union of Freethinkers – osnovanog u Bruxellesu 1880.). Ključnu ulogu u razvoju humanističkog pokreta odigrale su različite organizacije europskih slobodnih mislilaca, racionalista, skeptika i agnostika, pacifista. Pogodovali su mu organizirani oblici humanitarnosti koji su se tada pojavili, organizacije tipa Armije spasa ili Crvenog križa, liberalna vjersko-etička društva, demokratski i prosvjetiteljski orijentirani kulturni i znanstveni djelatnici.

Humanističke ideje bile su vrlo proširene u europskoj kulturi sredine XIX. - prve polovine XX. stoljeća, kako vjerskoj tako i skeptičkoj ili ateističkoj. Nije lako izdvojiti neke lidere ili ključne mislioce. Spomenimo, ipak, sljedeća imena: Ralph Emerson i Henry Thoreau, Oscar Wilde i Bernard Shaw, Ernst Haeckel i Albert Einstein, Aldous Huxley i  Bertrand Russell, Mark Twain i Karel Čapek, Max Weber i Émile Durkheim, Albert Schweitzer i Teilhard de Chardin, Corliss Lamont i Max Scheler, Thomas Mann i Gabriel Marcel, John Dewey i  Julian Huxley, Jean Piaget i Karl Mannheim. Navedenim imenima treba dodati teoretičare Frankfurtske sociološke škole (T. Adorno, M. Horkheimer), euromarksizma u Italiji i Francuskoj, filozofe "Praksisa" u bivšoj Jugoslaviji, humanistički orijentirane poljske mislioce (A. Schaff i dr.), istaknute predstavnike egzistencijalizma (J.-P. Sartre, A. Camus, K. Jaspers). Spomenuti i mnogi drugi istaknuti stvaraoci zapadne kulture unosili su ideje humanizma u društvenu svijest, činili ih prirodnom podlogom mišljenja i ponašanja građana svojih zemalja i cijelog svijeta. Naravno, dubljem razumijevanju čovjeka i humanizma pridonijeli su i istaknuti stvaraoci ruske kulture, naročito L. Tolstoj, F. Dostojevski, N. Berdjajev, a u drugoj polovini XX. stoljeća i disidentski pokret, stvaralaštvo i djela istaknutih predstavnika ruske kulture, kao što su A. Solženjicin i A. Saharov.

Općenito, napredovanje humanizma u Europi i SAD, Australiji i drugim zemljama bilo je povezano s procesom demokracije, proširenjem i učvršćenjem ljudskih prava i sloboda, s razvojem antiratnog pokreta i organiziranih oblika humanitarnosti.

Potraga za društveno značajnim oblicima izražavanja humanizma započela je već na početku XX. stoljeća. Tome su pridonijele strahote Prvog svjetskog rata, što su primorale čovječanstvo da pokuša postaviti barem koliko-toliko humana pravila međunarodnih odnosa. Liga naroda bila je prvi, premda neuspješni, pokušaj da se postave neka temeljna načela humanizma, općeprihvatljiva pravila u međusobnim odnosima u obliku međunarodnog prava i međunarodne institucije. Važna karika na putu osmišljavanja i pravnog priznavanja temeljnih načela sekularnog humanizma bila je Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 1948. godine. Početak tog dokumenta glasi: " Budući da je priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira… Opća skupština proglašava ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima…"

Naročito su važna za humanizam kao svjetonazor poglavlja 18. i 19. Opće deklaracije, u kojima su definirana načela slobode uvjerenja:  

"Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima…

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira na granice."

Već nakon Prvog svjetskog rata humanizam traga za vlastitim programskim i organizacijskim oblicima izražavanja. Godine 1933. velika skupina znanstvenika i istaknutih javnih djelatnika Europe i SAD potpisala je "Humanistički manifest I" u kojem je pisalo da je nužna temeljita vrijednosna preorijentacija društva na osnovama zdravog razuma, načelima demokracije i socijalno orijentirane ekonomske politike. U petnaest točaka tog manifesta tvrdi se da univerzum nije stvoren, da se čovjek razvio prirodnim putem kroz evoluciju, odbacuju se dualizam duše i tijela; religija i uopće kultura smatraju se proizvodima društvenog razvoja čovječanstva i njegove interakcije s prirodom. "… Priroda univerzuma, kako je vidi moderna znanost, - stoji u tom dokumentu, - ne daje nikakvo nadnaravno utemeljenje ljudskih vrijednosti ili utemeljenje koje bi proizlazilo iz svemira." "Humanistički manifest I" nazvao je neprihvatljivim društvo koje je orijentirano na profit te zahtijeva "socijalno orijentirani kolektivni ekonomski poredak".

Karakteristično za taj manifest je da su njegovi potpisnici bili uvjereni da u suvremenom društvu više nema mjesta teizmu, tradicionalnim vjerskim institucijama, kultovima, obredima i molitvama, uopće - specifičnoj vjerskoj praksi. Istodobno se u tom manifestu naglašavalo da "religija treba formulirati svoje nade i planove u svjetlu znanstvenog duha i znanstvene metodologije". To je, u biti, bio pokušaj da se društvu predloži humanizam kao svjetska religija bez teologije, tako da je sadržaj tog manifesta nazvan vjerskim (religioznim) humanizmom, u kojem se briše razlika između svetoga i svjetovnoga.

Četrdeset godina kasnije, 1973. godine, objavljen je "Humanistički manifest II". On je bio odrazom novih pomaka i realnosti svjetske povijesti: uspon fašizma i njegov poraz u Drugom svjetskom ratu, pobjeda socijalizma u mnogim zemljama, podjela svijeta na dva suprotstavljena bloka, hladni rat i utrka u naoružavanju, osnivanje Organizacije ujedinjenih naroda, ubrzani znanstveno-tehnološki napredak, razvoj demokracije i učvršćenje pokreta za ljudska prava na Zapadu u kontekstu povećanja blagostanja i kvalitete života ljudi. Drugi humanistički manifest potpisali su znanstvenici i javni djelatnici kako liberalne tako i socijaldemokratske orijentacije. Bio je to manifest u zaštitu ljudskih prava i demokratskih vrijednosti, osuđivao je totalitarizam, rasizam, vjerske i klasne antagonizme u svim njihovim oblicima. Ostavio je prostor kako ateističkom, povezanom sa znanstvenim materijalizmom, tako i liberalno-vjerskom humanizmu, koji je odbacivao tradicionalne religije, nadnaravno i zagrobni život te se vidio izrazom "iskrenih težnji i duhovnog iskustva", koji pozivaju na pridržavanje "najviših moralnih ideala". Praktički, na mjesto religije postavljene su općeljudske moralne vrijednosti, etika slobodna od bilo kakvih teoloških, političkih i ideoloških sankcija. U središte humanističkih vrijednosti postavljeno je dostojanstvo osobe, čija sloboda podrazumijeva društvenu odgovornost. Osim toga, taj je manifest branio vrijednosti demokracije, mira, međunarodne sigurnosti i suradnje.

U osamdesetim godinama međunarodni humanistički pokret precizirao je i dopunio svoje svjetonazorsko stajalište "Deklaracijom sekularnog humanizma" (1980) i "Deklaracijom o međusobnoj ovisnosti" (1988). U prvoj je podcrtana razlika između religije i sekularnog humanizma, što je bio izraz opće tendencije najvećeg broja humanističkih organizacija (kojih je tada na svim kontinentima bilo na stotine) da se definira samostalni filozofski, moralni i građanski status humanizma. Predstavnici tog smjera u suvremenom humanističkom pokretu zastupali su tezu da sekularni humanizma predstavlja kompleks moralnih i znanstvenih vrijednosti koje nisu uskladive s religioznim uvjerenjem.

"Deklaracija o međusobnoj ovisnosti" donesena na humanističkom kongresu u Buffalu (SAD) imala je za cilj dopuniti "Opću deklaraciju o ljudskim pravima" kodeksom uzajamnih moralnih, pravnih i građanskih obveza osobe i društva u kontekstu globalizacije ljudskih odnosa.

Posljednja desetljeća stoljeća na izmaku nisu bila ništa manje dinamična nego ranija: komunizam u SSSR-u i zemljama Istočne Europe doživio je krah, nestala je suprotstavljenost dvaju vojnih blokova, procesi demokratizacije dobili su novi impuls, ubrzala se globalizacija svjetskog gospodarstva, nastavio se brzi tempo znanstveno-tehnološkog napretka, dogodile su se značajne promjene u sferi masovnog komuniciranja, nastale su svjetske informacijsko-kibernetičke, ekonomske, financijske, trgovačke i kulturne realnosti. Te i druge duboke promjene izazvale su potrebu nove integracijske ocjene suvremenog života i perspektiva svjetske zajednice s točke gledišta humanističkog svjetonazora. Ta je ocjena dana u dokumentu koji je dobio naziv "Humanistički manifest 2000: apel za novi planetarni humanizam".

Potkraj XX. stoljeća humanizam kao društveni fenomen postao je vrlo važnim elementom građanskog društva u praktički svim demokratskim zemljama svijeta, globalnim fenomenom čovječanstva u smislu izraza volje ljudi da dostojno žive kao i odlučnosti da se hrabro suočavamo s izazovima budućnosti i odgovaramo na njih.

Između brojnih humanističkih organizacija posebno mjesto pripada Međunarodnom humanističkom i etičkom savezu (International Humanist and Ethical Union), osnovanom u Amsterdamu 1952 godine, što u ovom trenutku okuplja nacionalne humanističke pokrete iz 37 zemalja svijeta i ima preko stotinu pridruženih članica, a također Međunarodnoj humanističkoj akademiji (International Academy of Humanism), oko koje se razvijaju Centri za istraživanja (Center for Inquiry), u okviru kojih se odvija znanstveno-istraživačka, pedagoška, prosvjetna i izdavačka djelatnost današnjih humanista. Prema podacima glasila Međunarodnog humanističkog i etičkog saveza "International Humanist News" u različitim zemljama potkraj XX. stoljeća izlazilo je oko osamdeset časopisa humanističkog karaktera. Najznačajniji izdavački centar koji objavljuje knjige s područja humanizma je danas Prometheus Books (Buffalo, SAD), a utemeljio ga je predsjednik Mađunarodne humanističke akademije prof. Paul Kurtz.

© V. А. Kuvakin, 2009
Prof. dr. V. A. Kuvakin je profesor na Filozfoskom fakultetu Moskovskog državnog sveučilišta

Izvor: http://www.humanism.ru/move.htm
Prijevod s ruskog: Mato Špekuljak

Prijevod i objavljivanje na portalu Udruge za ruski jezik i kulturu: dopuštenjem autora